Koprodukcija Srpskog narodnog pozorišta i Novosadskog pozorišta / Újvidéki Színház

Džozef Stejn – Džeri Bok

VIOLINISTA NA KROVU

(Fiddler on the Roof)

Prevod i prepev: Ivo Juriša
Reditelj: Atila Bereš (Béres Attila), k.g. Mađarska
Tekst pesama: Šeldon Harnik
Muziku izvodi: Klemm’n’band Klezmer bend
Adaptacija: Barbara Ari Nađ (Ari Nagy Barbara)
Dramaturg: Svetislav Jovanov i Kata Đarmati (Gyarmati Kata)
Scenografi: Balaž Horešnji (Horesnyi Balázs) i Saša Senković
Kostimograf: Mirjana Stojanović Maurič
Koreograf: Đerđ Kramer (Krámer György), k.g. Mađarska
Dizajn zvuka: Marinko Vukmanović
Producent obnove: Milica Vukmanović

Igraju:

Tejvje, mlekadžija: Aron Balaž (Balázs Áron)
Golde, njegova žena: Gordana Jošić
njegove kćerke:
Cajtel: Jovana Balašević
Hodel: Sonja Kesler / Katarina Bradonjić
Have: Mia Simonović Aranđelović / Marija Ašanin
Šprince: Elena Gavrilović
Bjelke: Valentina Keleman / Bjanka Ditrih
Jente, provodadžika: Jelena Antonijević
Motl Kamzojl, krojač: Peđa Marjanović
Perčik, student: Dušan Vukašinović
Lazar Volf, mesar: Igor Pavlović
Močah, krčmar: Marko Savković
Rabin: Milorad Kapor
Mendel, njegov sin: Dimitrije Aranđelović
Avram, knjižar: Dragan Kojić
Nahum, prosjak: Vukašin Ranđelović
Jusel, šeširdžija: Dušan Stojanović
Baka Cajtl, Goldina baka: Aleksandra Pleskonjić / Sanja Mikitišin
Fruma Sara, prva žena Lazara Volfa: Silvija Križan (Krizsán Szilvia)
Feđa, mladi Rus: Aljoša Đidić
Saša, njegov prijatelj: Marko Dubovac / Bojan Radnov
Narednik: Aleksandar Sarapa
Ivan: Danilo Milovanović Vukmanović
Rus: Marko Dubovac
Šandel: Katarina Bradonjić
Čendl: Aleksandra Obradović

Meštani:
Jaroslava Benka Vlček, Anđela Pećinar/Mina Racić, Tijana Milovanov, Nataša Miodragović, Stefan Vukić

Dečaci:
Nikola Stankov, Simon Petković, Damjan Mandić, Ognjen Petković

Balet:
Ivana Pribić, Zorana Dimitrijević, Maja Kuveljić, Ljiljana Jokanović, Milana Balaž, Nadežda Salak, Mina Radović, Jelena Marković, Bojan Radnov


Dirigent: David Klem (Klemm Dávid)
Članovi orkestra: David Klem (Klemm Dávid), Fedor Ruškuc, Bogdan Ranković, Atila Benke (Benkő Attila), Nemanja Sovtić, Dragana Kuzmanović, Erne Švan
Korepetitor: David Klem (Klemm Dávid)
Inspicijenti: Srđan Stojnović, Snežana Radovanov
Sufler: Snežana Kovačević
Asistent kostimografa: Snežana Horvat
Majstor svetla: Nikola Marinkov, Tibor Biro, Miroslav Čeman
Majstor tona: Dušan Jovanović, Vladimir Ognjenović, Vukašin Vojvodić, Antal Zelenka
Asistent koreografa: Bojan Radnov

Premijera: 23. maj 2015, Srpsko narodno pozorište, scena „Pera Dobrinović“.
Obnova: 18. januar 2023, Srpsko narodno pozorište, scena „Pera Dobrinović“.

Predstava traje oko dva i po sata i ima jednu pauzu.

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni u radionicama Srpskog narodnog pozorišta.



Mjuzikl Violinista na krovu (Fiddler on the Roof) je delo pisca Džozefa Stejna (Joseph Stein) i kompozitora Džerija Boka (Jerry Bock), koji su, zajedno sa autorom songova Šeldonom Harnikom (Sheldon Harnick), na osnovu serije priča Tejvje i njegove kćeri (Tevye and his Daughters, 1894-1914) Šolema Alejhema (Sholem Aleichem), stvorili jedan od najpopularnijih i najizvođenijih primeraka ovog žanra.

Tema Violiniste na krovu su svakodnevica i sudbina siromašnih Jevreja u carskoj Rusiji početkom prošlog veka. Glavni junak priče je Tejvje, mlekadžija i otac pet kćeri, koji se bori na dva fronta kako bi očuvao ustaljene jevrejske običaje i tradiciju. S jedne strane, on pokušava da se odupre volji svojih triju odlučnih kćeri koje žele da se udaju iz ljubavi, a ne da prihvate muževe koje im roditelji odrede. S druge strane, Tejvje i ostali stanovnici sela se suočavaju sa represijom carske vlasti, koja će ih na kraju i prognati iz njihovog zavičaja.

Radnja mjuzikla na uzbudljiv, potresan ali i humoran način, govori o tradiciji i progresu, o mukama običnih ljudi i njihovoj nadi u bolji život. Uz to, podjednako važan elemenat atraktivnosti i privlačnosti Violiniste na krovu predstavlja muzika, zasnovana na narodnom melosu ruskih i poljskih Jevreja tog doba.

Violinista na krovu je praizveden 2. septembra 1964, u Imperial Theatre na Brodveju (Njujork), u režiji i koreografiji Džeroma Robinsa (Jerome Robbins), a glavnu ulogu je igrao Ziro Mostel (Zero Mostel). U Srpskom narodnom pozorištu Violinista je prvi put postavljen 17. oktobra 1992, u režiji Voje Soldatovića, sa Zafirom Hadžimanovom u glavnoj ulozi i igran je s velikim uspehom dvanaest sezona.

61. STERIJINO POZORJE
Novi Sad, 26. maj – 2. jun 2016.

Sterijina nagrada za:
– glumačko ostvarenje: Aron Balaž za ulogu Tejvjea mlekadžije,
– kostimografsko ostvarenje: Mirjana Stojanović Maurič,
– koreografiju: Đerđ Kramer.

Nagrada publike 61. Sterijinog pozorja za najbolju predstavu – prosečna ocena 4,93.

Nagrada redakcije novosadskog lista „Dnevnik“ za umetničko ostvarenje – Aron Balaž za ulogu Tejvjea mlekadžije.

Tejvje i njegove ćerke

Na isti način kako je opčinio gledaoce širom sveta, mjuzikl „Violinista na krovu“ ostvaruje izuzetne uspehe i na domaćim teatarskim scenama. Par decenija posle svojevremene, vrlo uspešne postavke „Violiniste“ u Srpskom narodnom pozorištu, popularni mjuzikl ponovo se našao na sceni ovoga teatra, ovoga puta u predstavi rađenoj u koprodukciji ansambala SNP i Novosadskog pozorišta, Ujvideki sinhaza. Kao rezultat zajedničkog umetničkog poduhvata probrane ekipe glumaca ova dva naša renomirana dramska ansambla, nastala je razigrana i koloritna predstava dinamičnog toka, koja je scenskom magijom i ekspresivnošću osvojila publiku na subotnjoj premijeri u SNP.
Jedno od najpopularnijih dela ovoga žanra, mjuzikl „Violinista na krovu“ autora Džozefa Stejna i Džerija Boka, prikazujući dogodovštine i ličnu dramu siromašnog mlekayije Tejvjea i njegovu brigu da održi porodicu na okupu u malom jevrejskom naselju Anatevki, sred sumorne atmosfere pogroma početkom dvadesetog veka u carskoj Rusiji, progovara zapravo o večnim egzistencijalnim pitanjima. Čestiti Tejvje se tako suočava sa nezadrživim menama duha vremena, koje obesmišljavaju tradiciju, kao i sa promenama društvenih normi i običaja, zbog čega se on sukobljava sa svojim ćerkama i gubi jednu po jednu od njih.
Tipični brodvejski mjuzikl dopadljivih muzičkih numera, čiji naslov asocira na nadrealne, snovidne slikarske reminiscencije Marka Šagala na prizore iz jevrejskih naselja poput Anatevke, obuhvatio je ipak u svom podtekstu i istinsku dramu protagonista, nagoveštavajući uz to i mračnu atmosferu prvih decenija prošlog stoleća sa bujanjem zloćudnog antisemitizma, koji će docnije dovesti do tragičnih posledica kataklizmičnih razmera.
Reditelj predstave, gost iz Mađarske Atila Bereš, znalački je uskladio oba pomenuta dramaturška nivoa predstave: topli, vedri i raspevani prikaz svakodnevice Anatevke i Tejvjeve brige i borbe da prehrani porodicu, sa humornim akcentima njegovih prekornih i domišljatih „obraćanja Svevišnjem“, svetkovine u seoskoj krčmi i svadbe, kao i kontrapunkt muklih nagoveštaja dramatičnih zbivanja koja prete. Kao tamni oblak, pred protagonistima se pojavljuju vesti o pogromima i proterivanjima jevrejskog življa, koji će na kraju pogoditi i njih.
Ključne i najzahtevnije uloge u predstavi bile su poverene glumcima Ujvideki sinhaza, koji su se do sada sa velikim uspehom ogledali u mjuziklima, a koji su ovde, rekli bismo, načinili pravi mali umetnički podvig, besprekorno tumačeći svoje uloge na srpskom jeziku. U naslovnoj ulozi mlekayije Tejvjea nastupio je maestralni Aron Balaž, pruživši glumački i pevački suvereno i proživljeno tumačenje ove kompleksne role. Dostojna partnerka glavnog protagoniste bila je Gordana Jošić Gajin u ulozi Tejvjeve supruge Golde, svedenog scenskog gesta i suzdržanih emocija, koja je na taj način precizno odslikala stav žene posvećene porodici i tradiciji.
Njen dijalog sa mužem, kada ona jedva uspeva da prizna da ga voli, bio je prelomni trenutak u predstavi, kada oboje aktera postaju svesni novog vremena i pucanja stega starih običaja, kojima su oni bili privrženi. Posle niza peripetija i borbe da sačuvaju stare običaje, Tejvje, Golde, njihove kćeri i drugi akteri „Violiniste na krovu“ ipak, voljno ili nevoljno, prihvataju novo vreme, ali na kraju stiže odsudni udar: pogrom i proterivanje iz Anatevke, a iza njih na sceni ostaju samo koferi, bačena odeća i obuća, kao strašni znamen onoga što se docnije zaista i dogodilo u holokaustu tokom Drugog svetskog rata.
Izuzetno uspele glumačke i pevačke kreacije pružile su Emina Elor u ulozi odrešite i samosvojne nastarije ćerke Cajtel, Agota Ferenc kao odlučna i rečita Hodel, koja uprkos običajima odlazi sa izabranikom svoga srca, kao i Jovana Balašević u ulozi Have, koja se protiv očeve zabrane udaje za nejevrejina, što konačno dovodi do raspada Tejvjeve porodice. Vrlo zapažene i upečatljive epizodne uloge ostvarili su Gordana Đurđević Dimić u ulozi provodadžike, spletkarošice Jente, Milovan Filipović kao skromni krojač Motl, Nebojša Savić u ulozi studenta boljševika Perčika, Igor Pavlović u roli bogatog mesara Lazara Volfa i Atila Mađar kao rabin. Prave glumačke i pevačke bravure ostvarile su Aleksandra Pleskonjić kao baka Cajtl i Silvija Križan u ulozi Fruma Sare u fantazmagoričnoj epizodi Tejvjevog sna, sa mnoštvom oživljenih pokojnika na sceni.
Posebnu dimenziju i autentičnost predstavi dalo je učešće članova Budimpeštanskog klecmer benda, specijalizovanog za izvođenje tradicionalne jevrejske muzike. Autori scenografije su Balaž Horešnji i Saša Senković, kostimografiju potpisuje Mirjana Stojanović Maurič, a koreograf je Đerđ Kramer. Zahvaljujući bliskoj saradnji i kreativnim doprinosima svih izvođača i saradnika, nastala je tako nova atraktivna, dopadljiva, ali i slojevita postavka „Violiniste na krovu“ izuzetno visokih umetničkih dometa, koja će, verujemo, naići na dobar odjek kod publike.

Borislav Hložan, Dnevnik, 25. maj 2015.

Premijerno odigran „Violinista na krovu“
„Violinista na krovu“ na sceni SNP: Raspevano lice i naličje tradicije
61. Sterijino pozorje: „Violinista na krovu”


Kako odenuti zombije i ostale

Kada je 1910. Šolem Alejhem objavio pripovetku „Tejvje i njegove kćeri“, nije mogao da pretpostavi slavu koju će njegov zaplet o mlekadžiji Tejvjeu i njegovih pet kćeri kasnije doživeti. Mjuzikl koji je premijerno izveden na Brodveju 1964. godine obeležio je početak novog života priče Šolema Alejhema. Njegovi autori bili su scenarist Džozef Stejn i kompozitor Džeri Bok, a songove je napisao Šeldon Harnik. Naslovnu ulogu mlekadžije Tejvjea igrao je Ziro Mostel, koji se ovom ulogom proslavio, a svetsku slavu su mu donele uloge u filmskim komedijama Mela Bruksa. Naslov mjuzikla, „Violinista na krovu“ često se povezuje sa motivima violiniste koji svira iznad krovova iz detinjstva slikara Marka Šagala, mada je ta veza, kako bi sam mlekadžija Tejvje rekao, „klimava poput violiniste na krovu“. Šagal je od 1912. nekoliko puta obrađivao ovu temu, a imao je i bogato iskustvo kao scenograf i kostimograf, u Rusiji, i kasnije u SAD. Spektakularnost njegovih rešenja kritika je prihvatala „kao nešto što se baš i ne očekuje na pozornici“. Zanimljivo bi bilo znati da li je Šagal, koji je preminuo 1985. prisustvovao njujorškoj premijeri. U svakom slučaju, priča samog mjuzikla je, kao i Šagalovo slikarstvo, prožet simboličkim i nadrealnim efektima. Muzička matrica je zasnovana na melosu ruskih i poljskih Jevreja, što delo vraća tradiciji iz koje je pripovetka Šolema Alejhema potekla. Popularnost je ovaj mjuzikl dovela i na naše pozornice, gde je izvođen s velikim uspehom, posebno kada se radi o prvom izvođenju postavljenom u Srpskom narodnom pozorištu 1992. u režiji Voje Slodatovića, gde su naslovne uloge tumačili Zafir Hadžimanov i Sonja Stipić. Postavljen je i u Nišu 2011. i, ponovo u Novom Sadu sredinom protekle godine, u režiji Atile Bereša i sa Aronom Balažem u naslovnoj ulozi. Specifičan melos i živopisni prizori predstave koja, između ostalog, govori i o preplitanju tradicija (jevrejske, ruske, američke), u ovoj predstavi je originalno obogaćen i spojem dvaju jezički različitih pozorišnih trupa: Újvidéki Színháza i Srpskog narodnog pozorišta.
„Violinista na krovu“ je dugo nakon praizvedbe bio najduže igran mjuzikl uopšte, a i danas je među dvadeset najgledanijih: najuočljiviji razlog su songovi čija popularnost se ni posle pet decenija ne dovodi u pitanje. Uspehu je doprinela i tema koja govori, u vreme nastanka pripovetke, o dva sve aktuelnija pitanja. Glavnom junaku mjuzikla Tejvjeu, nametnut je izbor između tradicije koju jevrejska zajednica u zabačenom selu u carskoj Rusiji pomno čuva, i zahteva modernog doba koji razaraju patrijarhalno ustrojstvo porodice. Ovaj otac pet samosvesnih kćeri, od kojih svaka na svoj način zahteva pravo da odlučuje o sopstvenoj sudbini, neprekidno biva prisiljen da traži kompromis između starih običaja i novina koje ne razume najbolje i s kojima nikako ne može da se pomiri. Potreba za očuvanjem tradicije i identiteta, u predstavi, kao i u stvarnosti, pokazuje se opravdanom u svetlu pogroma što ih je carska Rusija sistematski provodila nad jevrejskim stanovništvom Ukrajine i istočne Poljske, koje se pred njima masovno iseljava u druge delove Evrope.
U svakoj pozorišnoj predstavi, pa i ovoj, posebno složenoj kao „Violinista“, s velikim brojem učesnika, bitna je prepozatljivost likova od prvog ulaska na scenu, za šta veliku zaslugu ima autor kostima. U nedavno postavljenoj predstavi, radi se o Mirjani Stojanović Maurič, dugogodišnjem kostmografu Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Iskustvo koje je godinama sticala kreirajući kostime za operske i baletske predstave, odnosno one sa velikim brojem učesnika i naglašenom karakterizacijom likova, svrstava je u red najuvaženijih pripadnika ove branše, a svakako je i ovom prilikom bilo od pomoći. Rođena Novosađanka, karijeru je u Srpskom narodnom pozorištu započela posle završene Akademije primenjenih umetosti. Na Odseku za kostim jedan od profesora bio joj je Dušan Ristić, kosmopolita, slikar, crtač i, naravno, kostimograf. Široko obrazovan, nastojao je studentima da ukaže na puteve koji će ih odvesti do pravih rešenja, „znao je kako funcioniše kostim“. Tokom više od četiri decenije, Mirjana Stojanović Maurič je, u matičnoj kući i pozorištima u Skoplju, Mariboru i Osijeku, te TV Novi Sad, kreirala preko dvadeset hiljada kostima u oko 120 predstava.
Baveći se i slikanjem, i u kreiranju kostima, posebno kada je reč o operskim inscenacijama, ili ostvarenju kakav je „Violinista“, inspiraciju često traži u istorijskom slikarstvu koje se, zapravo, i razvija uporedo s operom i sa njenim scenskim identitetom ima mnogo dodirnih tačaka. To je autorkin put pronicanja u epohu, kao što je u slučaju „Violiniste“, duh vremena tražila i u autentičnim fotografijama iz života jevrejskih zajednica poetkom dvadesetog veka, te u Šagalovim slikama. Uverljivosti kostima u predstavi samim naslovom smeštenoj u granične prostore između realnosti i mašte, doprineo je i poseban proces šivenja, bojenja, apliciranja detalja i stvaranja gotovo oniričnog utiska iznošenosti, naravno, uz pomoć malih tajni kostimografskog umeća. Autorka ističe da su joj, u kreiranju likova, pomogle i fizičke karakteristike pojedinih aktera – od komične Gordane Đurđević Dimić, do za publiku potpuno neodoljivog Arona Balaža u naslovnoj ulozi. Takođe, celovitost scenskog nastupa zahteva vizuelnu ravnotežu između koreografskih pasaža i dramskog mizanscena; u tom smislu svaki kostim mora da udovolji izgledom i funkcionalnošću, ali i da se uklopi u koncept celine kakav je zamislio reditelj. Posebno uspešna diferencijacija likova postignuta je u kostimima tri Tejvjeove kćeri čije odluke i predstavljaju izvor njegovih muka: najstarije, u plavom i odlučne da se ne pristane na tradicionalni ugovoreni brak, srednje čehovljevski racionalne, u žutom i s pogledom na svet kroz naočare i najmlađe, stidljive, a radikalne, na kraju u sakou karakterističčnom za sifražetsku borbu s početka dvadesetog veka.
U osnovi tragična, ova predstava obiluje fantastičnim obrtima u kojima je izgled aktera od presudnog značaja. „Realističnost“ scene Tejvjeovog sna, koja treba da opravda prvo kršenje tradicije u njegovoj porodici, omogućena je i zahvaljujući lucidnosti u kreacijama likova učesnika – zombija i pokojnika koji u jednom trenutku preplavljuju pozornicu sa uverljivošću scena iz nekog holivudskog megahita, poput „Mumije“ i sličnih; otud je pesma o idealnom mladoženji za Tejvjeovu kćer, Motlu Kamzoilu, zamišljena kao ples mrtvih u izvođenju zastrašujuće, a ipak simpatične družine. Scena je svakako vrhunac sinteze koreografije, muzike, stihova i svakako kostima, koja je uzdigla je ovaj mjuzikl u sferu lebdećih svirača sa Šagalovih slika. U tom prizoru koncentrisano je nemerljivo višegodišnje iskustvo Mirjane Stojanović Murič u kostimografskom radu. U ovoj širokoj panorami Tejvjeovog sna prisutni su svi oni junaci iz „Travijate“, „Norme“, „Karmine burane“, „Žizele“, „Boema“, „Rigoleta“, „Slepog miša“, „Romea i Julije“, „Ljubinka i Desanke“, „Kreveta za tri osobe“, kultnog baleta „Grk Zorba“ i mnogih drugih predstava, kako bi svedočili o akumuliranom iskustvu koje s lakoćom iluziju pozornice može da pretvori u „nešto što se baš i ne očekuje na pozornici“, pa i u filmsku „realnost“.

Jasna Jovanov, istoričar umetnosti, Politika


Vavilonska vreva

Mjuzikl Violinista na krovu, koprodukcija Srpskog narodnog pozorišta i Novosadskog pozorišta / Újvidéki Színház, premijerno je biti izvedena 23. maja na sceni SNP-a.
Značaj koprodukcije dva novosadska teatra na realizaciji ovako zahtevnog projekta je izuzetan. Delo Džozefa Stejna režira gost iz Mađarske Atila Bereš. U glavnim ulogama su: Aron Balaž, Gordana Jošić Gajin, Aleksandra Pleskonjić, Silvija Križan, Emina Elor, Agota Ferenc, Jovana Balašević, Gordana Đurđević, Milovan Filipović, Nebojša Savić, Atila Mađar, Ištvan Kerešij, Milorad Kapor… Muziku uživo na sceni izvodi Budapest Klecmer bend sa Ferencom Javorijem na čelu.

Violinista na krovu zatvoriće predstojeće Sterijino pozorje – u čast nagrađenih 3. juna. Do kraja sezone biće izvedena potom 4. i 5. juna. Evo impresija sa jedne od proba…

Eh, da sam bogat

Da li zbog majskog uranka u najavi, predstojećeg praznika – Dana rada, koji se – zanimljivo ne samo u majčici Srbiji, već i susednoj majčici Mađarskoj – slavi neradno, atmosfera na poslednjoj majskoj probi Violiniste na krovu, bila je više nego zabavna, plodonosna, takoreći – nođon jo (mnogo dobra)!

Na sceni je mnogo ljudi, nemoguće ih je prebrojati: glumaca, baletskih igrača, scenskih radnika… Suflerka Sneža je u parteru, tamo su i neki glumci koji čekaju red na svoju scenu. Smenjuju se… Jedni vreme prekraćuju igricama – Ištvan Kereši (ruski pevač), igra „kriminal kejs”, drugi – poput Milorada Kapora (Mendl, rabinov sin), dvometraša sklupčanog u nemogućem položaju, spavaju i sanjaju novi nastavak Džemsa Bonda, treći – haj Gabi Crnković (Šejndl) – između dva reda u parteru – jedu, zdravo – da bude jasno, četvrti poput Judit Laslo ukrštenim rečima vežbaju vijuge. Ispod velikog svoda posred „Pere Dobrinovića” trenutno su Agota Ferenc (Hodl) i Jovana Balašević (Have) – dve od tri Tevjeove kćeri… Agota Ferenc mini pauzu koristi za pilates vežbe! U ćošku, na stepenicama, sedi dvostruki Sterijanac Aron Balaž (Tevje), glave uronjene u tekst. Poluglasno ponavlja neke replike, preslišava se, traži intonaciju, pegla akcenat…

Filmski kadar u pozorištu

Na sceni očarava najpre Caka – Aleksandra Plesonjić (baka Cajtl), njene lucidnost i duhovitost, zaigranost, neka bizarna stidljivost i detinja sumnja u sebe – neodoljive su. Svaka njena scena je za aplauz. Mladi glumci imaju master klas uživo. Silvija Križan, koja igra prvu ženu Lejzera Volfa ima jednu opasnu solo numeru. Mali novinarski kružok u ćošku hvali Caku samoj Caki, a ona kaže: „Jeste, odlična sam a posle dođe Silvija i oduva me…”
Savke (Nebojša Savić, koji igra studenta Perčika, u koga će se zagledati Hodl) danas je, izgleda, zadužen za reditelja. Zadužen da se šali na njegov račun. Scena se prekida salvom smeha. Bereš to junački podnosi, opasna je on mustra i sam je bio glumac, zna koliko je glumcima na sceni važna ta vrsta gimnastike, koliko je relaksirajuća i podstičuća… On je, izgleda, od onih ultrapozitivnih reditelja, vrlo podsticajan za glumca, voleo je i sam, kaže, takve reditelje dok nije prešao rampu – pre nekih 15 godina, više nije i neće biti, zašto, zato što je sada reditelj, dosta je bilo, mazel tov.

Način na koji režira deluje nonšalantno, a zapravo, vrlo dobro zna šta radi, zabavi glumca, zumira ga dok ovaj usvaja njegove sugestije, unosi mu se u lice, bukvalno kao filmska kamera, ne da mu da švrlja, glumi da glumi, hoće krupan glumački kadar – filmski u pozorištu. I eto ga opet na sceni, prekida upravo jedan takav „krupan kadar” između dve Gordane – Đurđević i Jošić. Đurđević od njega traži preciznije objašnjenje, a onda nijansu u sebi, reditelj od nje silovitije emocije, filmske… Kuda li će otići ova gradacija… Goca nudi valere rešenja… Na kraju reditelj glumici ljubi ruku…

Vavilonska vreva

Gledajući koloplet događaja sa sredine partera „Pere Dobrinovića”, proba pomalo nalikuje na kipući vavilonski lonac. Sve pulsira, kao u košnici. Utisak je takav ne samo zato što se mešaju srpski, mađarski i engleski, nego i zato što se upetljavaju ljudski karakteri. Na trenutke se glas reditelja gubi i više ne čuje, više desetina ljudi na sceni šapne tek po reč u isto vreme i eto graje. Onda se prolomi zvižduk, prodoran i odlučan i jedno odlučno rediteljsko, presimpatično: „Tišina, molim te, vas!”. To mu je prvi susret sa srpskim. Zna još nekoliko reči, ali razume sve što glumci govore jer progovaraju pozorišnim jezikom, dodaje.
I stvarno svi i „te” i „vas” u sledećem trenutku ućute, opet zavlada tišina, čuje se pa i najtiša replika glumca, foršpilovanje reditelja. Jutka Ferenc, koja simultano prevodi, strpljivo i pedantno, čini se i rediteljske pokrete i sama se, poput kamere, unosi – kad i reditelj – glumcu u lice.

Kreativna pauza za zavisnike

Pauza… Tajac… Desetominutni… Dim ubija – zavisnike. Za to vreme, na iskušenju su i oni drugi – tač ovo, tač ono – onlajn ovisnici. Da se ugase sva svetla, od silnih gedžeta videlo bi se kao da je dan.

Hoću još!

Reditelj na licu mesta izmaštava scenu u kojoj se Golde i Tevje odjednom nađu na rukama drugih aktera. Gordana Jošić Gajin, visoko na dlanovima Mesaroša i ekipe, vrišti od ushićenja: „Jooooj, što je fino! Hoću još!” Korepetitor Adam Klem u nekom trenutku preti da će sada svirati pravim tempom, ne sporo kao do sada… Niko ništa ne komentariše, svi hvataju ritam… Kad se sve stiša, Emina Elor kao Cajtl izgovara jednu od najdivnijih replika u Violinisti: „Oče, zar ja vredim manje od ruke?”

Nastavak probe, reditelj jednom glumcu insinuira moguće linije karaktera, deli savete, istrčava na scenu, pomera sto, šapuće nešto glavnoj glumici Jošić Gajin, odmah potom Golde sine, kikoće se i naredna scena završava rediteljevim: „Kupljeno!”. U nastavku, želeći da objasni koreografiju u kojoj svi treba da glume – evo sada i jednog spina – zombije iz najgorih holivudskih vampirskih filmova – Bereš završava na kolenima… Hm, ko li je neodoljivi Robert Patinson u ovoj vampirskoj sceni? Pa, ima ih dvojica – Milorad Kapor i Atila Mađar, potpuno su „iščašeni”… Reditelj i dalje nepokolebljivo zumira glumca, kao filmska kamera. Za to vreme Kapor bi stalno da „proda” neku smicalicu, sparing partner mu je Atila Mađar koji igra rabina; na drugoj strani scene isto to neprekidno rade Savke i Era – Milovan Filipović koji igra neodoljivo smotanog Motla. I tu je kraj za 30. april… Deli se raspored za narednu nedelju, podseća se šta se sve do prve naredne probe mora uraditi.. A onda su se svi razbežali u pravcu 1. maja… Povečerje za uranak svira se u ponedeljak, kada je nastavak proba…

Snežana Miletić, http://ludus-online.rs