Koprodukcija Srpskog narodnog pozorišta i Centra za razvoj vizuelne kulture

Dejan Dukovski

DUH KOJI HODA (Prometejev put)

Režija: Aleksandar Popovski
Prevod: Vera Vasilić
Muzika: Bariš Manisa (Bariş Manisa)
Song: Srđan Stojnović
Scenografi: Tadžiser Sevinć (Taciser Sevinç) i Saša Senković
Kostimograf: Marina Sremac
Scenski pokret: Ista Stepanov
Asistent režije: Momčilo Miljković

Lica:

Mara
Nenad Pećinar

Nikola
Dušan Jakišić

Kiril, Morfa
Milorad Kapor

Pop
Igor Pavlović

Žan
Strahinja Bojović

Kelner, Nikolaj, Mesar, Vuk
Vojin Ćetković / Radoje Čupić

Marija
Jovana Stipić

Aspasija
Gordana Đurđević Dimić

Žozefina
Višnja Obradović

Milena
Danica Grubački


Inspicijent: Vladimir Savin
Sufler: Srđan Stojnović
Asistent scenografa: Nada Danilovac
Majstor svetla: Miroslav Čeman
Majstor tona: Vladimir Ognjenović

Premijera: 15. septembar 2015, scena „Pera Dobrinović“

Predstava traje sat i četrdeset minuta.

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni u radionicama Srpskog narodnog pozorišta.



Reč pisca

„Rešenje nam je pred nosom, ali ga ne vidimo. – Kakvo rešenje? – Rešenje za ovo sranje. – Mislite na ovo naše sranje ili na ovo naše – naše sranje?”

Tako počinje ova drama i lična epopeja glavnog lika Mara, inicirana prilično usranom situacijom u kojoj se nalazi. Njemu je sistematski činjena nepravda i on rešava da krene u borbu za svoja prava. Kreće u iracionalan pohod protiv korumpiranog sistema.

U rat, sam protiv svih. Njegovo glavno oružje je hipnotička moć ubeđivanja, a njegov metod je ubijanje. Krvavo gazi sve i svakog što mu stoji na putu, hodajući kao nosorog svojom stazom pravde, put slobode. Ko je Mara? Heroj? Ubica? Običan čovek doveden do elementarne opstrukcije zdravog razuma? Duh sa sekirom ili vihor revolucije koji kidiše na glavu režima… Možda samo ideja koju ima puno obespravljenih danas.

Reč reditelja

Potreba da radimo ovu prestavu je nastala od potrebe da sebi objasnim kako individualac može da funkcioniše u svetu koji smo stvorili u poslednjih petnaest godina. Kad govorim o tom svetu, mislim na svet koji je odredio sebi kapitalistički liberalizam kao primarnu ideologiju, nacionalizam kao državnu politiku, kriminal i religiju kao dominantan stav i pogled na stvari. U tom svetu hoda Hamlet, čovek koji jasno vidi prevaru. U 90-im je bilo sasvim jasno ko je pozitivac a ko negativac. Novi vek je sve izjednačio, oni su prešli na našu stranu, uzeli naš govor, odeću, ponašanje. Postali su miroljubive demokrate u vučjoj koži. Naše polje borbe se suzilo i morali smo da tražimo nova polja delovanja.

Tako je nastala priča o čoveku koji kreće u borbu protiv tog sistema. Utopijska melodrama o mogućem Hamletu koji, umesto da razmišlja, deluje. Umesto da sumnja, on odlučuje da ubije i Kralja i Kraljicu i sve koji mu stoje na putu da oslobodi i očisti ovaj svet od nepravde. Postoji nepravda, kaže on, i to je to. Neko je morao da počisti.

FESTIVAL „BUCINI DANI“ (jun 2017)

Radoje Čupić – „Zlatno zrno“ za sjajnu glumačku bravuru za ulogu Vuka


TREĆI „NOVI TVRĐAVA TEATAR“ (jul 2016)

Odluka žirija trećeg „Novog Tvrđava teatra“ u sastavu Miroslav Miki Radonjić, Emina Elor i Igor Burić:
Najbolji glumac: Radoje Čupić


19. TEATARFEST „PETAR KOČIĆ“ U BANJALUCI (maj 2016)

Međunarodni žiri u sastavu: Nebojša Bradić, član, Duško Ljuština, član, Dževdet Tuzlić, član i Slađana Zrnić, predsednica Žirija, doneo je sledeće odluke:

Nagrada za NAJBOLJU PREDSTAVU U CELINI u kojoj do izražaja dolaze velika iskrenosti i talenat, dramaturške veštine, zavidan osećaj za stil i žanr, te glumačka igra celokupnog ansambla koji vlada modernim izrazom i ima jasnu društvenu svest o ulozi pozorišta u društvu.

Nagrada za najbolju scenografiju dodeljuje se Tadžiser Sevinć i Saši Senkoviću za veoma upečatljivo i funkcionalno rešenje scenskog prostora, te podršku scenskoj igri i kreativnim vizuelnim elementima.

Nagrada za najbolju režiju dodeljuje se Aleksandru Popovskom koji je znalački postavio komad i likove, te odlično pogodio transparentnu komiku „smeha iz groba“.

Nagrada za najbolji dramski tekst dodeljuje se Dejanu Dukovskom koji umetnički analizira modele društvenih oblika ponašanja, najdublje tragične teme i tajne ljudske duše, koja pati dok se smeje sebi i svetu. Nagradu za najbolju predstavu dodelio je i Žiri Radio-televizije Republike Srpske.

Duh koji donosi nadu

„Duh koji hoda“ Dejana Dukovskog je fragmentaran, višejezičan, autorefleksivan komad, porodična i društvena drama pobune u koju su utkani sastojci parodije, trilera, fantastike, apsurda. Tekst je utemeljen u filmskom i pozorišnom nasleđu – protagonista se direktno dovodi u vezu s likom iz filma „Taksista“, a radnja povremeno samosvesno odražava dešavanja iz Šekspirovog „Hamleta“, ističući preplitanja pozorišta i života, kao i Šekspirov pogled na svet kao pozornicu. Glasvni lik je Mara, finansijski skršen šekspirolog, u dugovima do guše, konkretna i metaforička figura smoždene kulture, odnosno kolosalne društvene nebrige za kulturne vrednosti. Ipak, on donosi nadu, imajući u vidu njegovo prometejstvo, beskompromisnu borbu za ispravljanje bolnih društvenih nepravdi.

Reditelj Aleksandar Popovski je tekst Dukovskog na scenu postavio u začudnom, stilizovanom, poetskom obličju. Uvedeni su elementi kabarea, songovi koji su doneli važne poetske dimenzije, pri čemu su stvorili važan kontrast prema brutalnosti dešavanja. A finalni song u predstavi obezbeđuje i hepi end, iako obojen ironijom, znatno upadljiviji nego u dramskom tekstu. U vezi sa time se može reći da je on donekle označio i značenjsku nadgradnju teksta, optimistički rediteljski komentar na Marove počinjene zločine.

Scena je uglavnom pusta, jednostavna i mobilna drvena građa se razmešta po potrebi. U različitim scenama ona stilizovano označava različite prostore, na primer porodični dom, kada predstavlja police, ili groblje, kada određuje mrtvačke sanduke (scenografija Tadžiser Sevinć i Saša Senković). Ovo funkcionalno scenografsko rešenje nas je podsetilo na raniju predstavu Popovskog, „Brod za lutke“ (SNG, Ljubljana, 2009). Likovi su preovlađujuće groteskni, imaju predimenzionirane mane. Kiril bankar je preterano grubi egzekutor sistema (Milorad Kapor), Pop je krajnje koristoljubiv i pragmatičan biznismen (Igor Pavlović), a Žozefina laka žena koja se tretira kao džukela, poslušna je i snishodljiva, objekat više nego subjekat delanja (Višnja Obradović). Radoje Čupić je posebno upečatljivo, dijabolično predstavio više likova, otelotvorenja sistemskog zla u različitim varijacijama. Likovi koje on igra su beskrupulozni, surovi predstavnici sistema, Kelner, Nikolaj, Mesar, Vuk, sa kojima se protagonista fizički direktno obračunava. Protagonistu Maru realističnije igra Nenad Pećinar, što je značenjski utemeljeno, imajući u vidu smisao lika, njegovu odlučnost u okruženju ravnodušnih, zaplašenih, umrtvljenih pojedinaca. I njegova Marija (Jovana Stipić) ima opipljivije ljudske dimenzije, otelotvorenje je ženskih principa ljubavi i osećajnosti, u svetu ogrubelom od divljačke borbe za opstanak…

Ana Tasić, Politika, 16. novembar 2016.


Pucanj u srce kojeg nema

Izvanredan novi komad Dukovskog, koji je Popovski besprekomo postavio, s inspirisanim ansamblom SNP bez slabog mesta: da je bolje, ne bi valjalo

Pozorišne sezone nam nekako počinju s Bitefom, ali ova je počela neki dan pre Bitefa, a bogme i mnogo bolje od velike većine onoga što smo gledali na njegovom glavnom programu… U Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu (u koprodukciji s Centrom za razvoj vizuelne kulture) praizveden je komad Duh koji hoda (ili Prometejev put) Dejana Dukovskog, a u režiji Aleksandra Popovskog.

Gle, gle, Džeger i Ričards makedonske drame i pozorišta, pa još ekskluzivno u našem sokaku? Šalu na stranu, više je puta dokazano da se njih dvojica sjajno razumeju, ili tačnije, da Popovski, kao malo ko, ima ključ za bezbedan ulaz u neretko zamršene svetove junaka Dejana Dukovskog, pisca kojem je kanda nekako dosadno da piše „konvencionalne“ pozorišne komade, a još dosadnije mu je da se bavi akademskim neoavangardisanjem ili, da ne čuje zlo, nekim „postdramskim“ kerefekama, nego umesto svega toga stvara začudne dramske melanže impulsivne i impresivne jezičke energije, ali ponekad i tako zakučasto strukturirane da se manje vešt – ili naprosto, manje upućen – reditelj u  njima lako izgubi, a onda u bespuće povede i celu predstavu…

Kako god, Duh koji hoda je – pomalo iznenađujuće, možda – jedan nešto „disciplinovaniji“ Dukovski od onog razbarušenog ludiste na kojeg smo navikli, to je komad s centralnom fabulativnom linijom koju dosledno prati, što bi se reklo „s glavom i repom“, ali ta je uslovno rečeno promena ostvarena unutar vrlo prepoznatljive poetike zaigranog Skopljanca koji je devedesetih u post-JU dramaturgiju uveo jedno novo, snažno, do danas zapravo retko i dragoceno samopoimanje balkanskog bureta baruta nekad i sad: dovoljno udaljeno i od autokolonizujućeg samoprezira „nedovoljno evropskog“ Balkana, ali i od autoegzotizujućeg samoobožavanja kodifikovane balkanske „drugosti“ shvaćene kao kvazikulturološki izgovor za svakovrsnu neodgovornost prema sebi i drugima.

Protagonista Duha koji hoda, Aleksandar zvan Mara, dramaturg je, čak šekspirolog, dakle bavi se „neprofitabilnim zanimanjem“, kako to lepo definiše njegov bankar, objašnjavajući mu da će – ništa lično, no hard feelings!- banka morati da mu oduzme kuću. Bankar je, megjutoa, i sam rascepljena ličnost, opslužuje sistem koji duboko prezire: prepoznajući u Mari buntovnika, daje mu pištolj kojim će ovaj – u hamletovskoj potrazi za Krivcem – posmicati redom razne negativce, sve više i više pozicionirane točkiće u mehanizmu sistemski organizovane pljačke koje je i sam žrtva, ali pri tome neće dospeti do srca Sistema niti do vrha Piramide: pitanje je, uostalom, je li to baš piramida i ima li Sistem centar ili srce, može li se on naprosto uništiti, ili je toliko apstraktan i sveobuhvatan da je i usled toga i neranjiv, nezavisan od sudbine izvršilaca…

Pitanje dovoljno obespokojavajuće, ali ima i gore: sve i da postigne željeno u „stvaranju boljeg sveta“ za svoje dete, šta će to značiti tom istom detetu, koje suštinski gubi oca? Na to nema dobrog odgovora, i to je Marina tragedija, mada će on dati sve od sebe da odbaci i to iskušenje.

Ovo je, dakako, samo strela koju sam hitnuo kroz okasni motiv komada, a oko njega se roji izvanredna galerija likova koji su zapravo njegovo sočno meso: oko Mare (pouzdani Nenad Pećinar) njegova je devastirana porodica, roditelji (Dušan Jakišić i Gordana Đurđević Dimić) koji žale za izgubljenim boljim i humanijim svetom, rezignirana žena (Jovana Stipić) koja ga voli i koja ga gubi, napuš(t)ena kćer (Danica Grubački, zapažen entry!) koja se večitom odrvenjenošću od gandže-smejalice brani od grubosti sveta, pogubljeni brat (Strahinja Bojović)… Na drugoj strani, tu su podzemni i nadzemni lupeži, akteri koruptivnog kartela – koji, sam po sebi, nije aberacija sistema nego sistem sam – i prateća im menažerija, od dežurne sponzoruše (besprekorno ugođeno seksi Višnja Obradović) pa do popa (Igor Pavlović), koji ni sam, kao ni institucija koju predstavlja, nije bolji od sponzoruše, samo je bolje zaštićen…

Popovski je – kako je i red za praizvedbu, a posle kako bude! – sledio komad bez osobitih intervencija, ali i činio sve što je potrebno da ovi izazovni likovi zažive: rezultat je snažna, moćna predstava koja od prvog do poslednjeg prizora „radi“ kao švajcarska vekerica, sa ansamblom u kojem nema slabog mesta. Ipak, noseći stub ove predstave je izvanredni Radoje Čupić, briljantan u ulozi nekolikih negativaca i u još nekim minijaturama, jednoj boljoj od druge; kako je samo divno gledati vanserijskog glumca u rukama reditelja koji i zna i ume!

I šta još? Svedena a funkcionalna scenografija s kojom se glumci gombaju na neopterećujući način, kostimi koji rade za predstavu a ne mimo nje, takođe i muzika… Duh koji hoda je duhovito, razigrano i suštinski ozbiljno pozorište kakvo voli gledalac kojem je dosta i „tradicionalističkog“ i „post-neo“etc, prenemaganja, ono koje nas se duboko tiče i koje na besprekornom i neupitnom „zanatu“ gradi i priziva, te na koncu bogme i stvori ono nešto što se zove visoka, snažna umetnička ekspresija, istinski teatarski doživljaj. A sve to na osnovu jednog od najboljih, te po mnogo čemu najzrelijeg teksta Dejana Dukovskog, tog ozbiljnog dramskog mislioca pod samozaštitnom maskom lucprdastog rokenrol anarhiste.

Teofil Pančić, Vreme, 1. oktobar 2015.

Srpsko narodno pozorište na šabačkom Pozorišnom proleću: Hamletovska odmazda protiv mafije
GRAN-PRI 9. ITF SKUPI FESTIVALA
Predstava „Duh koji hoda“ najbolja u Skoplju
„Blic“ na premijeri predstave „Duh koji hoda“: Tragični hepiend