
Koprodukcija: Srpsko narodno pozorište, Narodno pozorište „Toša Jovanović“ i Pozorište „Promena“
Milena Marković
ŠINE ili Bog nas pogledao
Režija: Dušan Mamula
Vođa scenografskog tima: Vladimir Savić
Kostimograf: Tijana Sićević
Organizator: Ivana Rončević
Scenske borbe: Dejan Karlečik
Asistent režije: David Alić
Dizajn svetla: Irena Savičić
Izbor muzike: Milena Marković, Isidora Sekulić, Dušan Mamula
PR predstave: Aleksandra Plakalović
Igraju:
Junak
Dušan Vukašinović
Gadni
Fedor Đorović
Debil
Nikola Živanović
Rupica
Nina Rukavina
Veseli
Nebojša Savić
Masni
Milan Kovačević
Pecaroš 1 / Domorodac 1
Stefan Juanin
Pecaroš 2 / Domorodac 2
Dejan Karlečik
Inspicijent: Snežana Radovanov Kuzmanov
Asistent dizajnera svetla: Marko Radanović
Majstor tona: Dušan Jovanović
Sufler: Milica Rađenović
Premijera: 4. septembar 2015, fudbalski teren Male ekonomske škole, Novi Sad
Predstava traje sat i četrdeset pet minuta.
Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni su u radionicama Srpskog narodnog pozorišta.

„Ja sebe zamišljam prvenstveno kao pesnika,
pa i moje drame imaju formu pesme
u smislu kompletnosti i zaokruženosti.
One imaju svoju metriku i ritam.
U Šinama sam jezik iščistila do krajnje mere“
Milena Marković
Pesnikinja, scenarista, dramska spisateljica, rođena 9. aprila 1974. u Zemunu, završila osnovnu školu i gimnaziju u Beogradu. Diplomirala 1998. na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (Odsek za dramaturgiju) dramom Paviljoni, ili kuda idem, odakle dolazim i šta ima za večeru, za koju je 2001. dobila specijalnu nagradu Theater M.b.H, Beč. Iste godine komad je premijerno izveden u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u režiji Alise Stojanović.
Sa Šinama je učestvovala u letnjoj rezidenciji Royal Court Theatre-a u Londonu 2002; komad je premijerno izveden iste godine u JDP-u, u režiji Slobodana Unkovskog, a predstava premijerno odigrana u Poznanju (Poljska), u režiji Rafala Sabare, izvedena je na Sterijinom pozorju (Specijana nagrada za dramski tekst). Šine JDP-a su odigrane na Festivalu nove drame u Vizbadenu, te objavljene u časopisu Theater heute.
Drama Beli, beli svet, u režiji Rahima Burhana, izvedena je 2003. godine u okviru Beogradskog letnjeg festivala.
Napisala je scenario i učestvovala u snimanju dokumentarnog filma Rudarska opera (2005) u Boru (režija Oleg Novković).
Godine 2005. je dobila nagradu za dramsko stvaralaštvo „Borislav Mihajlović Mihiz“.
Naredne godine objavljuje knjigu drama (Šine, Beli, beli svet i Brod za lutke) na francuskom, izdavač Dominique Dolmieu).
U Srpskom narodnom pozorištu je, kao koprodukcija sa Sterijinim pozorjem, 2006. izvedena premijera Milenine drame Nahod Simeon, napisane po narudžbini a u režiji Tomija Janežiča.
Sledeće godine ova predstava će biti apsolutni pobednik Pozorja, a Milena Marković će dobiti svoju drugu Sterijinu nagradu.
Iste godine premijerno je u JDP-u izvedena drama Brod za lutke (režija Slobodan Unkovski).
Po njenom scenariju je snimljen film Sutra ujutro u režiji Olega Novkovića. Film dobija nagrade za scenario u Aleksandriji, Minsku i Vrnjačkoj Banji.
Nagradu „Miloš Crnjanski“, za prvu knjigu Tri drame, Milena Marković dobija 2007.
Premijera njene drame Šuma blista, u režiji Tomija Janežiča, izvedena je u Ateljeu 212 (2008).
Dobitnica je nagrade „Todor Manojlović“ 2009. godine.
Na Sterijinom pozorju iste godine dobija nagradu za najbolji tekst (Brod za lutke, Srpsko narodno pozorište), a predstava je s ogromnim uspehom izvedena na mnogobrojnim gostovanjima (Vizbaden, Njujork, Budimpešta, Bratislava, Beč, Anseni, Eger, Plzen, Heb, Temišvar, Zagreb, Ljubljana, Podgorica…), da bi naredne godine isti komad, ali u postavci Aleksandra Popovskog (SNG Drama, Ljubljana), s uspehom izveden na Sterijinom pozorju.
Film Beli, beli svet, po scenariju Milene Marković (režija Oleg Novković) 2010. premijerno je prikazan na festivalu u Lokarnu, i dobija glavnu nagradu za žensku ulogu i specijalnu nagradu za art film. Na festivalu u Kotbusu, naredne godine, film osvaja glavnu nagradu, što će biti samo jedno od priznanja koje je dobio na drugim festivalima.
Drama Žica premijerno je izvedena u Kosovskoj Mitrovici 2011, u režiji Gorana Šušljika, a beogradska premijera je odigrana u JDP-u iste godine.
Predstava Žabar R. V. Fasbindera, u adaptaciji i režiji Milene Marković, izvedena je 2012. u Malom pozorištu „Duško Radović“, a u predstavi su učestvovala deca iz Srednje zanatske škole. Iste godine predstava je izvedena na Bitef Polifoniji.
Drama Zmajeubice premijerno je izvedena u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 2014. godine (režija Iva Milošević), a naredne godine Markovićeva je za ovaj komad dobila svoju četvrtu Sterijinu nagradu.
Milena Marković je objavila zbirke pesama: Pas koji je pojo sunce (2001), Istina ima teranje (2003), Crna kašika (2007), Ptičje oko na tarabi (2009), Pre nego što sve počne da se vrti (2011), Pesme za žive i mrtve, kao i Pesme, knjigu sabranih pesama (2012). Za poeziju Milena je dobila nagrade „Đura Jakšić“ i „Biljana Jovanović“. Sve njene zbirke objavila je beogradska izdavačka kuća „Lom“ Flavia Rigonata. Isti izdavač je objavio i knjigu sabranih Drama (2012). Milenine pesme su, pored ostalog, prevedene i na francuski, nemački, engleski…
Dušan Mamula
Rođen jedan dan pre dana pozorišta 1987.
Mentor u školi mu je bio Nikita Milivojević, a učitelj u praksi Tomi Janežič.
Završio multimedijalnu, mada ga isključivo interesuje pozorišna režija. Hvali se diplomskom predstavom Pohvala ludosti koju nije izrežirao, nego je sa glumcima na licu mesta improvizuje.
Lud. Kao što si i ti!
Jedinu stvar koju više voli od samoga sebe je rad u pozorištu.
Reč reditelja
Nervira me i iscrpljuje da pričam o nečemu što sam radio. Imam utisak da time trošim energiju koju bih inače uložio da nešto kažem predstavom. Više bih voleo da se ova rublika zove Ćutanje reditelja, pa da gledalac može sam da napiše šta o predstavi misli, koje mu je asocijacije predstava probudila i šta se njemu dogodilo. Nervira me i to što se u pozorištu stalno pretenduje da se kaže nešto, nešto što će kao publika shvatiti kao pouku predstave, pa će kao izaći promenjena. Hoće k…. Čini mi se da zadatak reditelja nije da bude pametan, nego da nekim ljudima (glumcima i saradnicima) pomogne da ispričaju priču, da gledaocima pruži prostor za lične doživljaje i shvatanja te da sve to spakuje u celinu. Ništa više.
O koprodukciji
Pošto se ništa na svetu ne dešava slučajno, ni ova koprodukcija nije nasumično formirana.
Kada sam počinjao pripreme za predstavu znao sam samo jedno – glavne aktere predstave moraju igrati veoma mladi ljudi. Znao sam da moraju biti slobodni i nevini u pozorišnom smislu, sa i dalje neformiranim stavovima i pozorišnim postulatima kako-treba-da-se-radi-predstava.
Da budu spremni da ne fiksiraju stvari, nego da reaguju na ono što se dešava u njima i oko njih. Od njih su malo stariji glumci N.P. „Toša Jovanović“, taman dovoljno stariji da su počeli da se uklapaju u pozorišne okvire, sa željom da se u tim okvirima i dokažu. A još stariji od njih su glumci SNP-a, koji su već dugo u poslu i koji znaju kako se u predstavi snaći i kako posao uraditi na najbolji mogući način. Ako umesto „glumac“, stavimo „čovek“, a umesto „predstava“ – život, dobijamo radnju drame Šine i sve glavne sukobe bazirane upravo na ovoj ravni.
Rat je lik za sebe
Milena Marković o Šinama
Kad je reč o ozbiljnim pitanjima, i o pošastima kao što je rat, meni se stomak okreće od mogućih interpretacija. To može da se uradi jedino sa distance, ali u ovom slučaju ona nije bila potrebna. Sada je nemoguće napraviti dobar partizanski film, koji inače, kao i vestern, obožavam. Ratovi su postali manje-više prljavi i virtuelni. Onaj koji gađa Sarajevo, kao, nije bio svestan, isto kao onaj koji je posle gađao Beograd. Reč je o prljavim odnosima zasnovanim na različitim kupoprodajama. Ja imam jednu humanu ili emotivnu dimenziju onoga što se ovde dešavalo i to je jedino što mene zanima. Selin je onomad rekao francuskim vojnicima u Prvom svetskom ratu: Braćo, birate između kuge i kolere. Pričala mi je Zorica Radaković kako je jedna zagrebačka rediteljka radeći njen tekst rekla da joj je muka od pacifista kada je opstanak države u pitanju. To nije tačno jer pacifisti su pacifisti i kad zvona zvone. Dimenzija rata u Šinama je emotivna. Rat je lik za sebe, kao što u svakoj sceni postoji apartni lik zla.
…
Pokušala sam da prikažem ženu u svim njenim aspektima i to kroz stereotipije. Polje stereotipa je polje u kojem sam imala prostora za manevar. Žena je postavljena simbolički.
Postoji ozbiljna priča o lošem položaju žene i to je ozbiljan kulturološki i civilizacijski problem. Međutim, to nije bio moj motiv jer ne pišem pamflete i nisam imala neku posebnu tezu. Žena je u ovom komadu neko ko trpi, ona je postavljena u trpno stanje i označava zemlju na onom mitskom planu.
…
U svim graničnim situacijama proradi instinkt, i tu onda nema više racionalnog objašnjenja.
Tema za komad je sukob između crnog i belog koji se odvija u svakom junaku. Postoji razlika između apstraktnih i konkretnih nadimaka u komadu: Junak, Debil i Gadni su apstraktni nadimci, kao i Rupica, i oni su po mojoj zamisli najneviniji. Konkretni nadimci su Veseli i Masni pošto postoje ljudi koji se tako zovu. Oni su, na neki način, odgovorniji od ostalih, što se u predstavi i vidi. Čovek koji se stalno smeje, Veseli, u čitavom komadu predstavlja samu smrt.
…
Postoji mit da oni koji su išli na koncerte, recimo „Strenglersa“, nisu kasnije išli u rat, što je potpuna budalaština. Jednostavno, svi su pucali na svim stranama i na različite načine.
Priča o koncertu „Strenglersa“ u predstavi je najtužniji momenat i predstavlja neku vrstu generacijske kopče. I ona i on su bili na tom koncertu, oni su ostali isti, ali se dogodio taj apsurdni prekid.
…
Ne može da bude pozitivnog ishoda u takvim okolnostima. Šta bi bilo da sede na moru, verovatno bi otišli zajedno negde. Ja sam relativizovala motive jer sam želela da napišem priču koja se dešava bilo gde i bilo kad. Zanimale su me ivične situacije i to kako ljudi u njima reaguju.
…
Ženska linija znači brinuti o nekome, prikloniti se i biti voljen, dok muški princip ne postoji jer je previše laži u svemu tome. Ovaj haos na opštem planu me podseća na atmosferu uoči Prvog svetskog rata. Nema muških principa, nema principa uopšte. U epskoj poeziji bilo je nekog morala, tamo Vujadin savetuje svoje hajduke da ne odaju svoje krčmarice. Ovde više nema te epske dimenzije, nema poštovanja ni prema neprijatelju, kao u Ilijadi na primer, nema poštovanja ni prema čemu.
…
Utopija je lepa stvar i odavno više ne postoji. Od trenutka kada su ubili Džona Lenona. Sve je s jedne strane ironično, a s druge strane je i jedna vrsta pesničke pravde. Želela sam da ihnagradim, ali se vidi da u to ne verujem, pa je zato ironično. Što bi rekao zen sprdač Danijel Dragojić: „Čovek je dužan govoriti, ako se to tako može reći“, ili „Volio bih da sam kamila u Jerusalimu koja doduše nema dušu, ali da je ima sigurno bi je spasila.“
(Slobodan Georgijev, „Vreme“, 28. novembar 2002)
O Šinama, o svemu…
Šine svojim dugim gvozdenim paralelnim linijama i tvrdim poprečno postavljenim drvenim pragovima određuju smer. Šine su uvek dvosmerne: njima se, dakle, ide napred ali i nazad. Pa opet nanovo… Uvek istim putem.
U Srpskom narodnom pozorištu su do sada odigrane Milenine drame Nahod Simeon u režiji Tomija Janežiča, Brod za lutke u postavci Ane Tomović i, evo, Šine ili Bog nas pogledao.
Uvereni smo, dakle, da je Milena Marković spisateljica i SNP-a. Ne sumnjamo da je Dušan Mamula, posle rediteljsko-asistentskih i glumačkih angažmana kod Janežiča, deo SNP-a.
Znamo da je Narodno pozorište „Toša Jovanović“ iz Zrenjanina, ne jedino zbog koproducentske saradnje na realizaciji Sluge dvaju gospodara Borisa Liješevića, jedan od najpouzdanijih partera SNP-a.
A Pozorište „Promena“, koji su svojevremeno osnovali Haris Pašović i Aleksandra Pleskonjić? Bez PROMENE Pozorište – ozbiljno, smelo, istraživačko – ne može da postoji.
Niti ima budućnost!
Aleksandar Milosavljević
Na neki jako čudan način sam imala potrebu da radim ovaj tekst. Kada sam prvi put pročitala tekst, osećala sam atmosferu scena, ljude, priču, a kada me nešto tako pokrene, onda znam da je to ono što treba da radim. S druge strane, igrati Rupicu je glumački izazov i zadovoljsto. Biti neka druga žena u svakoj sceni, ne praviti od njih karikature nego ljude od krvi i mesa, voleti ih… i uvezati u jedno – a to je žena! Sve one zajedno čine ono kroz šta sama jedna žena može da prođe, i prođe. Malo je metaforično, ali je tako. Imala sam zanimljivo iskustvo, radila sam sa 9 muškaraca. I u radu, i u pauzama sam bila i ortak, i Rupica koja je prosto žena i ne uklapa se u njihove teme. Sve u svemu, jedan divan proces iz kog verujem izlazi i takva predstava.
Nina Rukavina, glumica












