Po motivima dela Ive Andrića

NA DRINI ĆUPRIJA

Režija i adaptacija: Kokan Mladenović
Dramaturg: Svetislav Jovanov
Koreograf: Andreja Kulešević
Kompozitor: Irena Popović
Scenograf: Marija Kalabić
Kostimograf: Tatjana Radišić
Scenski govor: dr Dejan Sredojević

Igraju:
Jelena Antonijević
Strahinja Bojović
Danica Grubački
Gordana Đurđević Dimić
Grigorije Jakišić
Dušan Jakišić / Ljubiša Milišić
Milan Kovačević
Jugoslav Krajnov
Tijana Maksimović
Marija Medenica
Sanja Mikitišin
Višnja Obradović
Igor Pavlović
Aleksandra Pleskonjić
Nina Proročić Rukavina
Marko Savić
Olivera Stamenković
Miroslav Fabri / Zoran Karajić
Milovan Filipović / Aljoša Đidić
Dušan Tomić

Deca:
Nikola Stankov, Damjan Mandić, Simon Petković

Muzičari:
Arpad Bakoš, Petar Ivković

Asistent režije: Marko Torlaković
Asistent dramaturga: Danka Debeljak
Producent: Nikolina Stjepanović
Inspicijent: Vladimir Savin
Sufler: Snežana Kovačević
Majstor tona: Dušan Jovanović i Vladimir Ognjenović
Majstor svetla: Miroslav Čeman
Asistent kostimografa: Snežana Horvat
Asistent scenografa: Nada Danilovac

Premijera: 17. marta 2016, scena „Pera Dobrinović“
Premijerno izvođenje predstave Na Drini ćuprija održaće se u godini jubileja: 55 godina od dodele Nobelove nagrade Ivu Andriću.

Predstava traje dva sata i trideset minuta.

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni su u radionicama Srpskog narodnog pozorišta.

Zahvaljujemo se: Nenadu Iliću, Goranu Leviju, Editi Jankov, Muhamedu Ziljkiću, Muhamedu Greku, Mihajlu Božoviću i Tadžiser Sevinć

Ⓒ Zadužbina Ive Andrića, Milutina Bojića 4, Beograd



Reč reditelja

„Verujem da je Mehmed-paša Sokolović mislio da je njegova nesreća poslednja koja će se ikada dogoditi od trenutka kad, na mestu gde je u sepetu prevezen skelom preko Drine kao desetogodišnji dečak, bude podigao most. Most koji povezuje ljude i narode, povezuje malo i izolovano sa velikim svetom i donosi prosperitet mestu njegovog rođenja. Verujem da je bio uveren da će očaravajuća belina tog mosta osvetliti i prosvetliti svakoga ko ga bude prešao ili takao.

U povesti koju nam Ivo Andrić opisuje u svom remek-delu, veličanstvena zadužbina jednog vizionara, ponajmanje predstavlja mesto spajanja i radosti, već mesto uzidavanja dvoje blizančadi, mesto nabijanja na kolac, mesto samoubistva lepe Fate Avdagine. Mesto hapšenja mučenja, odsecanja glava, mesto svakojake nesreće koje je tu da pravi granicu, razdvaja države i narode, biva osvajano, pa i porušeno, od mržnje i nerazumevanja.

Kakvi to ljudi nastanjuju višegradsku kasabu? Kakvi je to narodi pohode i osvajaju, kad im je pošlo za rukom da izvrgnu smisao jedne čiste i čestite zamisli? Moramo li svemu da damo ružni i naopaki smisao? Postoji li išta što nadrasta podele i mržnje i što bi Drinu prestalo da čini granicom nezdravih ambicija, a most u Višegradu mestom zločina i podela?“

Iz intervjua sa Kokanom Mladenovićem, „Politika“, 3. mart 2016.

– 28. oktobra 2019. Nagrada za najbolju predstavu na 39. festivalu „Borini pozorišni dani“ u Vranju

– 3. juna 2017, 62. Sterijino pozorje:

1. Nagrada Okruglog stola kritike 62. Sterijinog pozorja
2. Nagrada publike 62. Sterijinog pozorja za najbolju predstavu, sa prosečnom ocenom 4,76
3. Nagrada redakcije novosadskog lista „Dnevnik“ za umetničko ostvarenje Kokanu Mladenoviću za režiju

– 10. aprila 2017, tri nagrade na „Pozorišnom proleću“, Šabac:

1. Najbolja predstava
2. Najbolja režija, Kokan Mladenović
3. Za muziku, Irena Popović u predstavama (Gogoland, NP Sombor) i Na Drini ćuprija

– 8. aprila 2017, sedam nagrada osvojenih na 67. Festivalu profesionalnih pozorišta Vojvodine, Novi Sad:

1. Nagrada za najbolju dramsku predstavu u celini
2. Nagrada za najbolju režiju Kokanu Mladenoviću
3. Gordana Đurđević Dimić za ulogu Lotike
4. Epizodna uloga – Radoje Čupić za ulogu Ćorkana
5. Marija Kalabić za scenografiju
6. Tatjana Radišić za kostime
7. Memorijalna nagrada „Ivana Mirkov Vlačić“ predstavi Na Drini ćuprija

– 28. marta 2017. Godišnja nagrada Srpskog narodnog pozorišta – Radoju Čupiću za više uloga.

– 28. marta 2017. Godišnja pohvala Srpskog narodnog pozorišta – ansamblu za visoke domete glumačkog umeća.

– 17. januara 2017. Nagrada „Predrag Peđa Tomanović“ – Radoju Čupiću za više uloga

– 28. marta 2016. Godišnja nagrada SNP-a – Svetislavu Jovanovu, dramaturgu na predstavi.

– 28. oktobra 2016. Nagrada na 24. „Vršačkoj pozorišnoj jeseni“ za najbolju režiju Kokanu Mladenoviću za predstavu Na Drini ćuprija Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada.

– 28. oktobra 2016. Specijalna nagrada na 24. „Vršačkoj pozorišnoj jeseni“ ansamblu predstave Na Drini ćuprija za predanost, posvećenost i spremnost da odgovori visokim scenskim i estetskim zahtevima.

Neprekinuti krug zla

Kamena ćuprija, koju je Mehmed paša Sokolović naložio da se kod Višegrada podigne preko Drine, za Andrića je prvenstveno simbol trajanja, vremenski okvir neuporedivo stabilniji od

trošnih ljudskih života, koji u poređenju s njom tek što su bljesnuli, a već su zgasnuli. U tim životima je, kod Andrića, i ljubav i smrt i čežnja i opsena i bol i patnja, sve u stalnoj promeni, uz pokoji proplamsaj sreće – kako u životu i biva. Kako to i sa čitavim carstvima biva. Naspram njih ćuprija, čvrsta, nepomeriva, u svoj svojoj lepoti. Istina, i ona ljudskih ruku delo. Predstava Kokana Mladenovića i dramaturga Svetislava Jovanova zasniva se na nekoliko scena iz romana: scena sa majkama kojima otimaju decu da ih preko Drine pošalju Turcima, građenje mosta pod surovim Abidagom, nabijanje Radisava na kolac i ludilo nadzornika Pljevljaka, veliki povodanj, samoubistvo Avdagine Fate, Lotika, čudesna scena kockanja na ćupriji sa đavolom; ubistva prolaznika mostom, jer su se u pogrešno vreme našli na pogrešnom mestu. Što pod Turcima, što pod Austrijancima kasnije. Tu priču reditelj Kokan Mladenović scenski uprizoruje odlučivši se za sveukupnu stilizaciju. Počevši od preciznog vizuelnog rešenja Marije Kalabić, gde između oštro zasečenih bočnih kulisa, zakošenih metalnih strana sugestivnih i u realnom (kotlina) i u prenesenom značenju (zatvor), u vodi do gležnjeva bauljaju likovi bez snage da odatle pobegnu; preko vremenski neomeđenog kostima Tatjane Radišić, koji žrtve pokriva tankom gazom a dželate oblači u naznake uniformi, sa asocijacijom i na mesarske kecelje i na neke sado-mazoh elemente; do glume koja je ogoljeni bes. Ovde nema razgovora, nema psihološkog nijansiranja, nema čak ni patnje ni saosećanja; ovde svi viču u svom jalovom besu, dovikuju se jedni sa drugima, dovikuju se i sa bogom. Samo u monolozima, kad već kao mrtvaci ispovedaju svoje stradanje, oni su mirni. Ledeno mirni.

Dramatizacije poezije i proze Ive Andrića, Z. Đerić, „Agon“ (Banja Luka), 2017, 9

O zlu je, dakle reč. Zlu pokrenutom opštom međusobnom mržnjom, koje se ciklično ponavlja između tri kasabska naroda, tri konfesije – Srba, Hrvata, Muslimana. Oni se manje-više ravnomerno smenjuju u ulogama dželata i žrtve. A zapravo nema tu nikakvog smenjivanja – sve vreme žrtva je čovek, kao što je i dželat čovek. Očišćeno od svih ostalih primesa, zlo je reditelj ogolio kao neki entitet po sebi, metafizički pojam. I to je najveći kvalitet predstave, to raskrinkavanje zla, probuđena svest o njegovom nedvosmislenom postojanju, upozorenje koje je nemoguće prevideti. Čitav glumački ansambl u tome učestvuje, kroz vrhunski, predani, energični i tačni timski rad, nošen živim izvođenjem snažne, dramatične muzike Irene Popović Dragović, kroz diskretno koreografisan pokret Andreje Kuleševića. Bez slabog mesta. Što nije bilo prepreka da se sugestivno izdvoje pojedinačni likovi, prvenstveno Gordana Đurđević Dimić kao Lotika, Milan Kovačević i Milovan Filipović

kao dželati u svakom vremenu. No i Aleksandra Pleskonjić kao đavo, Miroslav Fabri kao hodža, Radoje Čupić kao Ćorkan, Danica Grubački kao Fata, Dušan Jakišić kao njen otac, pa Marija Medenica, Jugoslav Krajnov, Nina Rukavina, Igor Pavlović svojim snažnim interpretacijama daju vrednost ovoj pred stavi.

No, sledi iznenađenje na kraju: priča se nastavlja dalje nego što je Andrić predvideo, u 1941. i ustaško klanje nekoliko hiljada Srba, pa u 1991. i srpsko klanje nekoliko hiljada nesrba. Početak, u kome se i po Andriću, još pre nego je podignuta ćuprija, dečaci svađaju oko toga da li je u kamenu otisak kopita konja srpskog, muslimanskog ili hrvatskog junaka, u predstavi ima epilog: ta ista tri dečačića, ovoga puta u maskirnim uniformama i sa mašinkama, govore isti onaj tekst s početka, ali sada to mnogo zloslutnije zvuči. Taj dodatak diže publiku na noge, taj epilog koji je neophodan. Jer kad mediji i političari više od dve decenije ne progovaraju o zločinima u Bosni, onda to mora pozorište.

Aleksandra Glovacki, Bilten 21. Jugoslovenski pozorišni festival, Užice, 8. novembar 2016.

Na Drini ćuprija u Sarajevu: Stojeće ovacije za Novosađane
„Na Drini ćuprija“ – Pozorišni spektakl i predstava za ne propustiti
Trijumf „Drine…” na Susretima profesionalnih pozorišta Vojvodine
Batrganje u balkanskom mraku
Posle hiljadu i jedne noći
Zbilja, kako je bilo?
Utisci: Premijera „Na Drini ćuprije“ vrh sezone

Teškog posla prihvatili su se Kokan Mladenović, reditelj i Svetislav Jovanov, dramaturg, da od dela kakvo je Na Drini ćuprija naprave pozorišnu predstavu. Ogromnu građu, obilje likova i događaja u dugom vremenskom periodu kako je nizao Ivo Andrić, trebalo je oblikovati za scenu u svakom smislu te reči, od teksta, mizanscena, govora, scenografije i kostima, muzike i svetla. Za ono što su uradili dobili su ovacije od publike. Aplaudiralo se celokupnoj ekipi ovog pozorišnog čina. Mariji Kalabić koja je svojim scenografskim rešenjem, kosim zidovima, uspešno dočarala korito reke, stešnjenost kasabe u kojoj likovi svoje jadne živote grade i razgrađuju uz pomoć stolica i stolova koji su višenamenski rekviziti i cigle su i stolice su i stolovi i zaštita od nevremena. Ireni Popović koja je ne samo došla spremna na prvu probu, već je napisala muziku koja do note prati delo i radnju komada a na posebnoj snazi dobija izvođenjem uživo. Andreji Kulešević koja je strpljivo vežbala sa glumcima pokret i igru. Aplauz je bio upućen i Tatjani Radišić za kostimska rešenja a poseban znak bila je ceduljica na rukama likova koju skidaju u času smrti.

Glumački ansambl predstave dočekan je na kraju uz povike „bravo” i masovno pozdravljanje stojeći! Publiku su digli na noge! Nije ni čudo, ostvarili su izuzetne kreacije i pokazali velika glumačka umeća. Posebno su svoje minute iskoristili Marija Medenica odigravši ulogu nesrećne majke kojoj su uzidali decu u most da bi opstao. Težak zadatak jer majčina tuga može da zavede i dovede do patetike. Marija je znala gde je granica da bude uverljiva i realna a da dotakne gledaoce u srce. Milovan Filipović već je mnogo puta na sceni pokazao da je glumac širokog dijapazona. Čini se da je u ovoj predstavi igrajući više uloga nadmašio samog sebe. Ponizan pred turskom vlašću, osoran prema sunarodniku, ponizan prema vlasnici hotela a obestan kao vojnik igrao je svoje u suštini duboko nesrećne likove uverljivo i čini se lako, a jasno je bilo da je uneo čitavo svoje glumačko biće u njihovo oživljavanje na sceni. Posebno se izdvojio Radoje Čupić u delu predstave gde igra nesrećnog Ćorkana koji služi za podsmevanje narodu. Precizan u izražavanju Ćorkanove mentalne ograničenosti, ali postavlja pitanje publici da li je baš tako i ko je tu zaostao a ko pametan. O tome možete da razmišljate posle predstave jer vam reditelj i delo ne daju mnogo prostora za to, dolaze novi likovi, svako sa svojom pričom, tugom i smrću kao Fatima mlada koja odlazi u smrt jer neće da se uda za onog kog joj nameću. Danica Grubački igrala je sugestivno takođe bez patetike. Tu su još Gordana Đurđević Dimić, Sanja Mikitišin, Tijana Maksimović, Igor Pavlović, Strahinja Bojović, Aleksandra Pleskonjić, Dušan i Grigorije Jakišić, Nina Rukavina, Višnja Obradović, Olivera Stamenković. Ako je neko izostavljen nije namerno!

Može se učiniti da se reč nesrećan ili tužan previše pojavljuje u ovom tekstu. Istina je da su likovi Andrićeve hronike takvi. Od prvog trenutka odvajanja bosanke dece od porodica i odvođenje u Imperiju gde sa manje ili više uspeha ostvaruju karijere preko povratka Mehmed paše koji gradi most, mučnog toka njegove izgradnje, Prvog svetskog rata, Drugog i svih njihovih strašnih posledica po pojedince i zajednice, do najnovijeg, na našem prostoru koji je opet doveo do teritorijalnih prekrajanja, ali i ljudskih, socijalnih i emotivnih koju su najviše osetili mali ljudi. Čitav taj period ispunjen je nesrećom, bolom i tugom a o tome su jasno progovorili autori predstave kojoj želim dug život!

(prilog nakon premijere: Miška Knežević, Radio Beograd 2)