Li Mekdugal

ZDRAV(o) ŽIVOT(e)! / High Life

dramatična komedija

Tekst preveo: Igor Pavlović

Režija, izbor muzike: Nikola Zavišić
Scenografija: Željko Piškorić i Nikola Zavišić
Kostimografija: mr Marina Sremac
Dizajneri svetla: Marko Radanović, Željko Piškorić i Nikola Zavišić
Asistent režije: Sonja Petrović


IGRAJU:

Dik
Igor Pavlović

Doni
Ivan Đurić

Bag
Nenad Pećinar

Bili
Marko Savić


Majstor tona: Dušan Jovanović
Producent: Elizabeta Fabri
Fotografije i video: Srđan Đurić
Dizajner zvuka: Nikola Malogajski
Montažer videa: Darko Maletin
Asistent kostimografa: Snežana Horvat
Asistent scenografa: Nada Danilovac
Inspicijent: Snežana Radovanov Kuzmanov
Sufler: Snežana Kovačević


Premijera: 9. februar 2013, Kamerna scena

Predstava traje sat i četrdeset minuta.

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni u radionicama Srpskog narodnog pozorišta.

Zahvaljujemo se: Nikoli Spasiću, Milenku Batesu, Bojani Kovačević Petrović, Milošu Soldu i Branislavu Boškoviću



REČ REDITELJA
(Umesto) reč(i) reditelja

Zdrav(o) Živo(te)
ili
High Life poema

Ova neobična forma
teško da će postati norma
ali dosadašnji pristup predstavi zaslužuje
da se na ovakav način zaokružuje
jer…
… Kada je glumac i prevodilac Pavlović Igo(r)
kod Borisa Isakovića, takođe glumca (ali i direktora drame SNP) stig’o(r???)
ja, reditelj Nikola Zavišić, kao da sam to znao
jer sam baš u tom trenutku Igo(r)a Pavlovića putem mobilnoga telefona zvao
On tad je stao
Borisu slušalicu dao
Sve smo se veoma brzo dogovorili
uslovi kao da su se sami stvorili.
I počeli smo da radimo nešto posle 21. decembra 2012. (to jest posle nezvaničnog smaka sveta)
nikome od nas to nije ni počelo da smeta
a evo nas većma kucamo na vrata premijere
koja je uvek pomalo stresna za sve: glumce, publiku i nas (reditelje) režisere.
Li Mekdugal je veoma vešto svoj komad napisao
pokušali smo da pokažemo svaku njegovu tajnu, svaku misao
a da li smo u tome uspeli ili nismo
možete nam o tome napisati pismo
(ali molim vas, rukom, sa markicom, putem pošte,
to će biti originalno, jer ko danas tako piše jošte?!)
Da vam pričam dosadne „reči reditelja“
to mi ne dozvoljava ova moćna želja
što me tera da vam sebe obratim baš ovako
što će nekome prijati, nekom će biti mlako
ali ako
ako
dobro da je tako
udovoljit’ svima retko kad je lako

Oda jedne supkulture

Oni piju, puše, drogiraju se. Svako malo završe u zatvoru. Ne prate modu. Oni su sve ono na šta ćete upozoravati svoju decu, a, ipak, eno ih, mrdaju na sceni Srpskog narodnog pozorišta, u predstavi „Haj lajf“ Lija Mekdugala, koju je kao svojevrsnu odu „Zdrav(o) život(e)!“ režirao Nikola Zavišić.

Dik, Doni, Bag i Bili su sjajni supkulturni antijunaci zarobljeni u ovisništvu, a zapravo oslobođeni stega svakodnevnog života – pobunjeni, bolesni, neprilagođeni, kako vam drago.

Dramski siže priče Lija Mekdugala ide ka tome da bi i ova fantastična četvorka jednim poslićem da reši sve svoje probleme, ali ništa od toga nije kliše u crnohumornom remekdelu kanadskog autora iz 1996, (Iste godine Deni Bojl snima „Trejnspoting“!). Likovi detalji, dijalozi, priče, autentičnost…

Dik (Igor Pavlović) je mastermajnd, u zatvoru su ga zvali Upravnik, Bag (Nenad Pećinar) je mister muskulo, u zatvor je jedini išao i zbog ubistva, Doni (Ivan Đurić) je briljantni lopov mekog srca i bubrega, a Bili (Marko Savić) tek što osvaja nova iskustva. Nije bio u zatvoru. Treba li reći kako će da prođe njihov savršeni plan da opljačkaju sve bankomate u gradu, pa i šire?!

Za glumačku igru kakva se samo poželeti može, reditelj Nikola Zavišić nije samo potrefio pravu atmosferu, nego je i kreirao baš ono što im treba – zatvorenu izolovanu celinu koja može da predstavlja ceo svet.

Zamračenje kad se likovi fiksaju, inače prigušeno svetlo, tri disko kugle različitih veličina, smerova i brzine okretanja, usled čega one tačkice deluju razbacano i haotično, neki su od svetlosnih efekata.

Scena razbijene logičnosti organizacije (scenografija Željko Piškorić i Nikola Zavišić), poput sobe džankija, puna je predmeta za koje likovi zapinju, kojima se gađaju, koji su tu i koje zamišljaju. U svakom času pogodna za transformaciju.

A zapravo, zvuk je bio pomoćno sredstvo s kojim je reditelj najviše radio. Nešto nalik na mračno useplovani didžeridu kao podloga za „haj“, a čist rokenrol za „lajf“. Centralni motiv – gramofon i eto odgovora na morfijum koji koriste – i jedno i drugo je davno prevaziđeno, a ipak tako čisto i toplo, sigurno i zaštićeno, iz vizure likova i ideja komada.

Zahvaljujući veštom reditelju i besprekorno odabranoj garderobi (kostimografija Marina Sremac), glumci su se, kao i dalje nedvosmisleno najvažniji sastojak svog pozorišnog urnebesa, savršeno utopili u boje predstave. Oni su ne oživeli, nego odživeli svaki njen deo, svaki trzaj sna do konačnog, košmarnog buđenja, sa ove strane stvarnosti.

Igor Burić, „Dnevnik“, februar 2013.