Imre Kalman

KNEGINJA ČARDAŠA

(Csárdáskirálynő)

opereta u tri čina

Libreto: Leo Štajn, Bela Jenbah
Dirigent: Aleksandar Kojić / Mikica Jevtić
Reditelj: Janoš Sikora, Mađarska
Režijska obnova i koreografija: Dragan Jerinkić
Scenograf: Saša Senković
Kostimograf: Jasna Petrović Badnjarević
Hor priprema: Vesna Kesić Krsmanović
Dopunski hor priprema: Jovan Pejić
Dramaturg: Arpad Vicko
Asistent za koreografiju i scenski pokret: Lidija Radovanov

ULOGE:

Silva Verecki, zvezda kabarea:
Jelena Končar / Vesna Aćimović

Knez Leopold Marija Lipert Vajlershajm:
Miodrag Petrović

Anhilda, njegova supruga:
Gordana Jošić

mladi Knez Edvin, njihov sin:
Saša Štulić

Grof Bonifacije Kaučijano (Boni):
Vasa Stajkić / Goran Strgar

Kontesa Anastazija Egenberg (Stazi):
Marija Cvijić / Senka Nedeljković

Ferenc Kerekeš (Feri Bači):
Igor Ksionžik

Pukovnik Aurel Ronzdorf, Edvinov brat od strica:
Bojan Zdravić / Jovan Pejić

Miška:
Aleksej Darabuc

Kiš, pisar:
Branislav Stankov

Juliška:
Jelena Veselinović / Milica Dosković

Gospodin Mek Grejv:
Mladen Nikolić / Dragan Đurin

Lakej:
Miroslav Stojiljković

Hotelski momak:
Vladislav Šeguljev

ORKESTAR, HOR I BALET SNP

BALET
Valcer solo: Jana Čerepanova, Vasilij Soboljev

Baletski ansambl: Olga Avramović, Sonja Batić, Melisa Brođin, Olga Vrbaški, Branka Gligorić, Jovana Dacin, Katarina Zec, Vesna Ilić Bišop, Milica Jelić, Milenica Jović, Katarina Kljajić, Verica Kozarev Klarić, Milena Krkotić, Jelena Marković, Bojana Matić, Jelena Milošev, Bojana Mitić, Mina Radović, Ajaka Saito, Hristina Stanković, Lana Stojanović, Marija Trifunović, Ivana Trpčević, Jana Čerepanova, Teodora Šper, Laura Špindel, Dmitrij Arbuzov, Naojuki Acumi, Aleksandar Bečvardi, Samjuel Bišop, Donato David Gruoso, Aleksandar Đurđević, Marko Ivan, Milan Ivan, Đulio Milite, Rafael de Mora Rodrigez, Bojan Radnov, Mihail Sergejev, Vasilij Soboljev, Nikola Stamenović

Orfeum – Hor: Aleksandra Andrić, Jelena Veselinović, Milica Dosković, Sanja Zeremski, Dušanka Jovanov, Svetlana Milićev, Sofija Stanić, Renata Starović Petošević, Zvezdana Terzić, Stevan Nikolić, Aleksandar Bahun, Vojislav Malešev, Čedomir Radlovački, Goran Stanić, Marko Skendžić, Predrag Šepelj, Nebojša Šogorović

Koncertmajstori: Vladimir Ćuković, Sergej Šapovalov
Korepetitori: Danijela Hodoba Leš
Klavinova u orkestru: Marina Rajnović
Repetitor: Branka Gligorić
Korepetitori za balet: Dejan Brkić, Dimitrije Beljanski
Asistenti kostimografa: Snežana Horvat
Asistent scenografa: Nada Danilovac
Inspicijenti: Tanja Cvijić, Sanja Milanov
Sufler: Aleksandra Majtan, Sanela Mitrović
Saradnik za scenski govor: Saša Latinović
Dizajn svetla: Marko Radanović
Majstor tona: Dušan Jovanović
Tonski saradnik baleta: Predrag Petruševski
Video bim: Đorđe Vernački, Srđan Milovanović

Premijerna obnova: 10. decembra 2016, SNP, scena „Jovan Đorđević“, 19.00
Premijera: 15. decembar 2007, SNP, scena „Jovan Đorđević“
Prvo izvođenje: Beč, 17. novembra 1915, „Johan Štraus teatar“ (Das Johann Strauß-Theater), izvedena pod naslovom Die Csárdásfürstin.

Predstava traje: oko dva i po sata s jednom pauzom. Program se izvodi na srpskom jeziku.

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni u radionicama Srpskog narodnog pozorišta.



KNEGINJA ČARDAŠA

Kneginja čardaša je najpoznatija i najpopularnija opereta. Činjenica je da, prema statistikama – vode se i takve statistike – nema ni jednog minuta, a da se negde u svetu ne začuje, bilo na filmu, radiju, na televiziji ili na pozornici – neka od arija iz Kneginje čardaša. Moglo bi se reći da je priča koja se plete oko naizgled beznadežne ljubavi između kabaretske zvezde Silve Verecki i kneza Edvina Lipert Vajleshajma – možda čak i banalna. U ovoj nostalgičnoj opereti ljubav pobeđuje sve, uključujući i protivljenje roditelja, štaviše, i čangrizavi grof Bonifacije pronalazi svoju životnu saputnicu u liku grofice Stazi, Edvinove ranije verenice, koju su mu odabrali roditelji.

Libreto Lea Štajna i Bele Jenbaha bio je završen još u proleće 1914. godine, ali – zbog izbijanja rata – Kalman je tek godinu dana kasnije prionuo na komponovanje muzike. Upotrebivši sve pronalaske, sve trikove budimpeštanske operete, stvorio je pravi orfeumski potpuri pikantnih pariskih šansona, starog bečkog valcera i stilizovane peštanske ciganske muzike. Suština je bila u plesu. A to je danse macabre – mrtvački ples Monarhije. U Kneginji čardaša mnogo toga deluje kao parodija, posredstvom nestvarnog orfeumskog sveta koji prožima čitav Kalmanov komad. Premijera Kneginje čardaša bila je u Beču, 17. novembra 1915. u „Johan Štraus teatru“, a u novembru 1916. godine, mesecu u kojem je umro car Franc Jozef, izvedena ja i na peštanskoj pozorici, dakle u vreme Prvog svetskog rata. Usred rata, Kneginju čardaša su igrale obe zaraćene strane. Kalman je bio slavljen na obe strane fronta! Opereta je uskoro doživela uspeh planetranih razmera, igra se u celom svetu, od Švedske do Sjedinjenih Država. Kako je napisao jedan tadašnji bečki kritičar: „Čitav svet odjekuje od dve stvari: od gruvanja topova na evropskim frontovima, i od uspeha Kneginje čardaša“. (…)

– U jednom pismu svom izdavaču Imre Kalman, čuveni kompozitor opereta, kaže: „…i tako sam se isključivo posvetio vedroj muzici, jer mi je ona uvek bila zahvalna što sam je tako ozbiljno shvatio!“ – Kneginja čardaša je premijerno prikazana u Beču 1915, naredne godine u novembru u Pešti, a već početkom februara 1917. izvedena je 100. repriza, dok je u Beču tada već bilo izvedeno više od 400 predstava. – Samo tokom 1917. godine opereta Kneginja čardaša izvedena je, širom sveta, 12.000 puta.


Prvi čin

U budimpeštanskom Orfeumu se priprema oproštajno veče Silve Verecki, zvezde kabarea, koja odlazi na dužu turneju po Americi. Mladi knez Edvin, inače stalni posetilac Orfeuma, pokušava sve kako bi svoju ljubav, Silvu, zadržao i odvratio od putovanja. Stari knez i njegova supruga nemaju razumevanja za ovu „nedoličnu“ vezu svoga sina, i kako bi ga odvratili od noćnog života u Orfeumu i odvojili od „tamo neke pevačice“, šalju mu poziv da se hitno vrati u Beč, zbog vojnih obaveza. Edvin je primoran da se odazove pozivu, ali prethodno, pred svedocima, potpisuje obavezu da će se u roku od osam nedelja oženiti Silvom. Dotle, brigu o Silvi poverava svom najboljem prijatelju, grofu Boniju Kaučijanu. Silva, srećna, odlučuje da odustane od turneje, ali po Edvinovom odlasku saznaje da on, u stvari, nije slobodan čovek: njegova porodica je odlučila da se on oženi groficom Anastazijom (Stazi), pa je čak odredila i dan venčanja. Silva se oseća prevarenom, izneverenom i, bez Edvinovog znanja, ipak odlazi u Ameriku.


Drugi čin

U palati Edvinovih roditelja priprema se veliko slavlje u čast budućih mladenaca. Posle bezuspešne potrage za Silvom sve do tog trenutka, Edvin je primoran da se povinuje zahtevu porodice. Usred slavlja, na proslavu iznenada ulazi Silva, posle izvanrednog uspeha u Americi. Ona je u društvu s Bonijem, koji je, na njen zahtev, predstavlja kao svoju suprugu. Edvin preduzima sve kako bi ponovo zadobio Silvinu ljubav. Boni, naravno, „pristaje na razvod“, jer mu se dopada grofica Anastazija. No, kada Silva shvati da može da se uda samo kao „razvedena grofica Kaučijano“, ali ne i kao kabaretska pevačica Silva, jer je kneževska porodica ne bi prihvatila – skida sa sebe masku „grofice“, predstavlja se kao Silva Verecki i, na zaprepašćenje svih, odlazi.


Treći čin

Silva pati, jer i dalje voli Edvina. Boni pokušava sve ne bi li sredio situaciju, ali to mu polazi za rukom tek kada „pukne tikva“, odnosno kada se ispostavi da je i Velika kneginja, Edvinova mati, nekada bila – kabaretska pevačica! Stari knez, koji o tome nije imao pojma, postiđen, prihvata Silvu kao snahu, izjavljujući, da će „bar imati dve kabaretske pevačice u porodici“! I tako, kao u svakoj dobroj opereti, sreći mladog para više ništa ne stoji na putu.

NOVA UMETNOST OPERETE

Autentičnost najnovije premijere SNP Novi Sad, operete „Kneginja čardaša” bila je potpuna i – mađarska zahvaljujući režiji i dirigentskom vođstvu. Ponajpre i pogodnom tlu za ovu formu (koju, uzgred, beogradska sredina nikada nije prihvatila) pa je prepuna velika sala bila oduševljena komikom situacija, parodijom, bogatstvom slika, kostima, igre, baletskih numera, svega onoga što ovaj žanr, u kombinaciji govorenih i pevanih delova, sobom nosi. U svakoj postavci operete postoji jedan, ali veliki problem: ako glumci pevaju, to ne zvuči dobro, a ako profesionalni pevači glume, oni tome nisu naročito vični i predstava nema prave efekte. Na novosadskoj premijeri skoro da su zamke izbegnute. Pored mladih operskih vedeta ove kuće, koje sjajno i pevaju, igraju, glume i veoma atraktivno izgledaju (pre svih, Jelena Končar, u naslovnoj ulozi) pravi zadaci povereni su sasvim mladim pevačima, još studentima kojima burleska i igra na sceni veoma pogoduju (Boni u tumačenju Gorana Strgara) ili su tako razigrani da ih upoznajemo u potpuno novom svetlu (Igor Ksionžik kao Feri Bači). Povremeno, članice hora igraju, glume i učestvuju u opštem kalamburu. Gost iz Zagreba Miljenko Đuran, jedan od tenora posebno usmerenih ka opereti, bez obzira na izvesne probleme u dikciji, nije se štedeo ni u glumi, ni u govorenim delovima, mada je samo pevanje bilo bolji deo njegove interpretacije. Danijela Jovanović (kontesa Stazi) bila je briljantna u oba dela svoje uloge, vokalnom i glumačkom. U prvom činu se imao utisak opšte pometnje i guranja na sceni na kojoj su bili tako reći svi protagonisti, hor i balet, dok se tokom predstave taj utisak popravio i najveće efekte ostvario u čardašu i u režijskoj inovaciji, posebno u suptilno korišćenom drugom planu koji je ostavljao utisak dvostruke realnosti, mešanja sna i jave. U Novom Sadu vaskrsava opereta, a mjuzikli i lakši operski žanrovi preplavljuju i naše scene kao osobenost teatarskog trenutka u kojem živimo.

Branka Radović, Politika, 18. decembar 2007.

JEDINSTVO MUZIKE, GLUME I POKRETA

Mešanjem različitih žanrovskih osobina, ali i unošenjem i nekih savremenijih teatarskih iskustava, autorski tim je postigao nivo najboljih ostvarenja ovog žanra, koji su volele čitave generacije pripadnika nekadašnje građanske klase, a u ovom obliku mu omogućile sposobnost komunikacije i s najširim, kao i onim probirljivijim auditorijem. Dramaturški predložak libreta Lea Štajna i Bele Jenbaha u prečišćenom i osavremenjenom prevodu i prepevu Novosađanina Arpada Vicka, olakšali su reditelju Janošu Sikori, gostu iz Mađarske, da u njemu pronađe osnovu za novu umetnost operete, očišćenu od prekomerne banalnosti i trivijalnosti, ali i da, uprkos sintezi elemenata mjuzikla, burleske, kabaretsko-vodviljske, pa i brodvejske atmosfere, ne ugrozi njen konvencionalni, u osnovi zabavljački i neproblematični karakter i značaj. Napravljena je, dakle, predstava za svakoga, za zabavu i uživanje, ali i s nostalgičnim pogledom na prošla vremena s početka 20. veka, odnosno predvečerje Prvog svetskog rata, u kojoj muzika, pevanje i gluma, pokret i igra čine jedinstven izraz, ljudi razumeju i bez reči, a publika reaguje sa žarom. Iako poznatu priču o, u prvom trenutku neostvarivoj ljubavi između čuvene peštanske šansonjerke Silve Verecki i grofa Edvina Vajlershajma, Janoš Sikora vodi već viđenim stvaralačkim postupkom, paralelno gradeći dve ljubavne priče, a ljubav kao rezultat potrage za srećom trijumfuje u hepiendu, neosporan je njegov doprinos da angažman unutar događaja dobije na tempu, izražajnosti gesta i gega, a elementi komičnosti, kao i ironijski odnos prema stvarnosti, na efektnosti, ne ugrožavajući osnovni plan duhovitosti i šarma. Za dirigentskim pultom je stajao mladi međarski umetnik Gergelj Kešeljek, već od uvertire temperamentno, i veoma energično i brzo vodeći izvođenje, što je na trenutke otežavalo vokalno ispevavanje, ali i omogućavalo lakoću muzikalnog i tečnog izlivanja prepoznatljivih popularnih bečkih valcerskih, i mađarskim folklorom obojenih melodija, kao i podvlačenje dramatičnijih situacija, zbog kojih je i Kneginja čardaša postala bestseler operetske literature buržoasko kapitalističke provenijencije.

Marija Adamov, Dnevnik, 18. decembar 2007.


OPERETA, PRETEČA MJUZIKLA

Dramaturg Arpad Vicko je u hronološki očuvanom originalnom kontekstu pokušao da aktuelizuje dijaloge umećući neke kolokvijalne izraze koji su imali velikog komičnog efekta. Scenograf Saša Senković se opredelio za jednostavno, ali funkcionalno rešenje scene koja je i pozorišna garderoba i balska dvorana i železnička stanica. Dvoja polukružna stepeništa uokvirila su središte bine odnosno velike panoe koji su visili na kružnoj konzoli i čijim su, ponekad i suviše čestim pomeranjem, dočaravani odgovarajući prostori i postizana dinamičnost scenskog dešavanja. Ali najveću dinamičnost ostvarili su naravno sami glumci, odnosno pevači, odnosno baletski igrači i hor – dakle, kompletan ansambl SNP-a, uz naravno orkestar, sledeći uputstva gosta iz Mađarske, reditelja Janoša Sikore. On se trudio da maksimalno iskoristi spremnost protagonista da se potpuno prepuste komičnom, igračkom, pa ponekad i frivolnom duhu operete, te je tako razigranost ovog pretežno mladog ansambla onaj najupečatljiviji utisak koji ostaje gledaocu. Angažovanje glumaca Mirjane i Stevana Gardinovačkog za govorne uloge starog kneževskog para odlična je ideja koju uvek u ovakvim slučajevima treba slediti, ali i svi muzički protagonisti odlično su se pokazali u oba aspekta. Jelena Končar, tj. zvezda kabarea Silva Verecki, bila je i zvezda predstave pleneći svojim snažnim sopranom, samouverenom pojavom, doživljenom interpretacijom i glumačkom inspiracijom. Gost iz Hrvatske Miljenko Đuran očigledno ima operetskog iskustva, njegov tenorski glas pomalo otvorene boje, ali jasan, prodoran i vokalno izgrađen, uz čistu intonaciju, doneo je ulozi kneza Edvina svežinu i uverljivost, ako zanemarimo doduše retko mešanje ijekavskog i ekavskog dijalekta. A komični duh kao da je najviše usvojio Goran Strgar čiji je grof Boni bio na ivici karikature, što je savršeno za operetski izraz, i čega je moglo da bude i mnogo više. I glas Gorana Strgara, bez velikog insistiranja na impostaciji i odnegovanom tonu, uklapa se u ideju o opereti kao svojevrsnoj preteči mjuzikla. Danijela Jovanović kao kontesa Stazi, od trenutka kad se pojavila u II činu na izuzetan način je doprinela vrhunskom pevačkom i glumačkom aspektu predstave. Uz sve čestitke preostalim solistima, posebno treba naglasiti da je hor odlično pripremila Vesna Kesić Krsmanović, a da je baletski ansambl kolektivna zvezda ove predstave (koreograf i asistent reditelja je bio Dragan Jerinkić). Konačno, orkestar SNP-a, kojeg inače prati zavidna reputacija, zaslužan je za izvanredan instrumentalni zvuk, čak i u najosetljivijim, solističkim situacijama, te se jednostavno ne može naći zamerka nijednoj jedinoj orkestarskoj grupi.

Gorica Pilipović, Radio Beograd, Drugi program, 18. decembar 2007.