Rudolf Bruči

KATARINA IZMAILOVA

Balet u 2 čina (3 slike)


Libreto, prema noveli Ledi Magbet Mcenskog okruga N. S. Ljeskova: Dimitrije Parlić
Reditelj i koreograf: Dimitrije Parlić
Režiju i koreografiju prenosi: Konstantin Tešea, k.g. NP Beograd
Dirigent: Aleksandar Kojić
Prema scenografiji Petra Pašića: Dalibor Tobdžić
Prema kostimografiji Božane Jovanović: Mirjana Stojanović Maurič
Dizajn svetla: Marko Radanović

Uloge:

Katarina
Ana Đurić

Sergej
Andrej Kolčeriju

Svekar
David Gruoso

Muž
Ivan Đerković

Nećak
Ljiljana Jokanović

Sonja, robijašica
Sonja Batić

Aksinja, sluškinja
Verica Kozarev Klarić

Katarinina vizija
Milena Krkotić

I vizija
Sanja Pavić, Katarina Kljajić, Olga Avramović, Milan Ivan, Aleksandar Bečvardi, Zoran Trifunović

II vizija
Milena Krkotić, Milan Ivan, Bojan Radnov, Zoran Trifunović, Naojuki Acumi, Aleksandar Bečvardi

III vizija
Milena Krkotić, Jelena Danguzov, Sanja Pavić, Lana Stojanović, Sonja Gavrilov, David Gruoso, Ivan Đerković

Maske
Milan Ivan, Zoran Trifunović, Aleksandar Bečvardi, Sanja Pavić, Jelena Nikolić, Mina Radović, Jelena Marković, Ajaka Saito

Radnici i radnice na imanju
Bojana Matić, Ivana Pribić, Ivana Nanić Suvačarević, Sanja Pavić, Sonja Gavrilov, Jovana Paunović, Lana Stojanović, Jelena Danguzov, Milana Samardžić, Jelena Nikolić, Jelena Marković, Mina Radović, Juka Macujama, Teona Radanović, Zorana Dimitrijević, Ajaka Saito, Milica Jelić, Vesna Ognjanov, Nastasja Ivetić, Marija Vučenović, Dejana Simatović, Ljubica Selaković Bandić, Tatjana Dimović, Ranko Lazić, Bojan Radnov, Zoran Trifunović, Milan Ivan, Đulio Milite, Aleksandar Bečvardi, Igor Tauber, Naojuki Acumi, Marko Dubovac, Panajotis Dionisakopulos, Nikola Stamenović*

* Učenik Srednje baletske škole u Novom Sadu

Učestvuje Orkestar SNP-a

Repetitori: Oksana Storožuk, Milan Lazić, Vesna Brkić, Jelena Vukadinović, Boris Ladičorbić
Muzikološka analiza: Nemanja Sovtić
Koncertmajstori: Vladimir Ćuković, Sergej Šapovalov
Korepetitori: Zoltan Gajdoš, Dejan Brkić
Inspicijenti: Tanja Cvijić, Ivan Svirčević
Asistent kostimografa: Senka Ranosavljević
Majstor tona: Dušan Jovanović
Tonski saradnik: Predrag Petruševski

Praizvedba: 27. novembra 1977, Narodno pozorište u Beogradu
Premijera: 20. maja 2017, Srpsko narodno pozorište, scena „Jovan Đorđević“

Predstava traje jedan sat i trideset minuta sa jednom pauzom.

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni su u radionicama Srpskog narodnog pozorišta.

Izvođenje povodom obeležavanja 100 godina od rođenja Rudolfa Bručija i Dimitrija Parlića.



Prvi čin – Katarina Izmailova, devojka iz siromašne trgovačke sredine, udajom za bogatog trgovca Zinovija Borisiča, čoveka pedesetih godina, započinje bračni život – monoton i bez ljubavi u svekrovoj kući. Muž se nije mnogo osvrtao na Katarinu, jer je često zbog trgovačkih obaveza bio odsutan, a ona se priseća svog devojaštva. „Opet ona ista ruska dosada, dosada trgovačkog doma, koja, kako su govorili, nagoni čoveka da se s radošću čak i obesi“ (N. Ljeskov).

Sve joj je bilo tuđe: srcem se nije vezala ni za muža ni za dom. Jednom prilikom je srela grupu radnika u veselom raspoloženju. Mladi Sergej, najokretniji među njima, isticao se stasom i lepotom i privukao je njenu pažnju. Sluškinja Aksinja ju je upozorila na njegovo raskalašno i nestalno ponašanje – on je „ženskar, bestidnik i zaludi svaku ženu“. Njena romansa sa Sergejem počinje u arhiprozaičnoj atmosferi, uz primitivne šale i smeh najamnih radnika. U tom prvom danu desio se njen susret sa drugim životom, veselim i privlačnim. Svekar Boris Timofejič, pravi predstavnik starozavetnog reglamenta trgovačke kuće koji ceni rad, tradiciju i opstanak porodičnog nasleđa, prekida igru i veselje.

Od samog početka Katarina je postala oruđe u Sergejevim rukama. On unosi u ljubavnu avanturu plan i račun: žali se na svoju usamljenost, potajno ciljajući na njenu osamu i čežnju za drugačijim životom. Katarina se odupire, ali uzalud. Vođena svojom vizijom, podaje se njegovoj želji. Svekar primećuje Sergejevo iskradanje. Uhvatio ga je, raspinje ga konopcima i mrcvari.

Kako Katarina ni trenutak nije mogla bez Sergeja, njena probuđena narav silovito je provalila. Postala je toliko odlučna da je nije bilo moguće ukrotiti. Svekrova pretnja da će Sergeja oterati na robiju a nju odati mužu, učinila je prelom. Ona je svekra otrovala pečurkama.

Borisa brzo sahranjuju, ne čekajući ni povratak njegovog sina.

Drugi čin – Preljubnici proživljavaju ljubavnu idilu u kući, koja je za kratko vreme postala srećno mesto. Oboje strahuju od odmazde, ali Katarinu muči misao kako ju je Sergej lako pridobio i kako nije dugo „ginuo“ za njom. Ni sama ne zna da li joj se priviđenje mrtvog svekra javilo u snu (san o oduzimanju marama kao simbol žalosti), ali sa Sergejem se „živa rastati neće“. Ta misao postaće njena opsesija. Muž nije na vreme saznao za očevu smrt jer mu se nenadano pružila poslovna prilika. Uvređen, pošto je čuo glasine o ženinom neverstvu, vraća se domu. Namerio je da preljubnicu uhvati na delu. No, ona mu se suprotstavlja i odlučuje da ukloni i drugu prepreku. Od udarca u glavu muž pada, a četiri šake na njegovom grlu čine upečatljivu scenu dvoje saučesnika u ubistvu.

Katarina i Sergej ponovo imaju period mira. Pretprazničko veselje je u toku pa se meštanima u proslavi pridružuju lepa Katarina, koja sad upravlja imanjem i Sergej, koji više nije sluga. No, život joj je još jednom postavio iskušenje: dečak, Zinovjev nećak Feđa, polagao je pravo na nasleđe. Bolešljivog dečaka jedne noći dave dvoje ljubavnika, kojima niko i ništa ne može stati na put. Ali zločin je otkriven i prestupnici su osuđeni na progonstvo u Sibir.

Izmailova je zaljubljena žena i sve prestupe uzima na sebe da bi Sergeja zaštitila. U ime ljubavi odriče se svega vrednog što ima. Sergej razotkriva svoj karakter baš u trenutku kada se pojavljuje Sonja, mlada robijašica, koju ne zabrinjava robijanje u Sibiru nego je podstiče da traži ljubavne avanture. U položaju čoveka koji nema čemu da se nada, Sergej traži krivca za svoju nesreću i nalazi ga – u Katarini. Zato počinje njegova mržnja i osveta, a najteže je ponižava svojim odnosima sa Sonjom. Sergej je poslednji put postao uzrok njenog prestupa: progonjena krivicom zbog počinjenih ubistava, Katarina baca Sonju u reku i sama se davi.

Povratak Katarine Izmailove

Slaveći sto godina od rođenja novosadskog kompozitora Rudolfa Bručija, SNP je u svoj repertoar uvrstilo njegovo poslednje baletsko delo Katarina Izmailova. Po noveli „Ledi Magbet Mcenskog okruga“ Nikolaja Ljeskova, libreto, režiju i koreografiju ostvario je beogradski umetnik Dimitrije Parlić, čija se stogodišnjica od rođenja priključuje  slavljeničkom događaju.

Nakon praizvedbe Katarine Izmailove 27. novembra 1977. g. u beogradskom Narodnom pozorištu, ostali su mnogobrojni osvrti, pozitivne kritke i pohvale o muzici, koreografiji i igri baletskog ansambla, gde je slaveći dvadeset godina provedenog na sceni, Višnja Đorđević imala dominantno mesto.

Već istaknuta značajem za savremenu jugoslovensku pozorišnu igru, nezaboravljenog uspeha, Katarina Izmailova je na novosadsku scenu ušla na „velika vrata“. Koreografiju je za ovu priliku preneo sa pažnjom i poštovanjem prvak beogradskog baleta Konstantin Tešea.

Novela N. Ljeskova, uzbudljiva i surova šekspirovska priča, o ženi koja je, tražeći ljubav i sreću, postala preljubnica i ubica, inspirisala je dva talentovana, iskusna i već priznata umetnika, da na poseban i nov način stvore delo trajne vrednosti.

Novosadski balet nije lako usvajao muzička, koreografska i stilska obeležja novog zadatka. Dramatika Bručijeve muzičke misli i Parlićevi savremeni plesni oblici, tražili su potpunu posvećenost svih izvođača u vremenu potrage za istinom o životu Katarine Izmailove.

Premijerno veče na novosadskoj pozorišnoj sceni istaklo je kvalitet učesnika svečanog događaja: zvuk istinske bručijevske muzike, funkcionalnu scenografiju, prilagođena kostimska rešenja i Igru kao stožer vizuelno-narativnog scenskog spektakla. Ansambl baleta je svojim nastupima davao okvir i psihološku podršku solističkim partijama. Između već poznatih i potvrđenih solista baleta, nosilaca glavnih uloga, našu naklonost privukla je mlada prvakinja novosadskog baleta Ana Đurić. Poistovećujući se sa likom Katarine Izmailove, Ana otkriva svoju višeslojnu umetničku nadarenost. Lepota i tehničnost Aninog tela, snažna emotivnost i glumačka ekspresivnost potvrđuju kompletnost njene umetničke ličnosti.

Praizvedba Katarine Izmailove u Beogradu 1977. godine bila je izazov u stvaranju novog jugoslovenskog muzičko-plesnog stila, a premijera u Novom Sadu 2017. godine pogled u prošlost sa poštovanjem i odobravanjem.

Ksenija Dinjaški, „Stepart“, jun 2017, br. 46


BRUČI I PARLIĆ NAŠI SAVREMENICI
Povodom premijere baleta Katarina Izmailova u SNP-u

Premijernim izvođenjem baleta „Katarina Izmailova“ na originalnu muziku Rudolfa Bručija u koreografiji i režiji Dimitrija Parlića, inače autora libreta ovog dram-baleta uobličenog prema noveli „Ledi Magbet Mcenskog okruga“ N. S. Ljeskova, SNP odalo je omaž dvojici velikana naše muzičke i baletske scene, a povodom obeležavanja stogodišnjice njihovog rođenja. Time je tekući repertoar Baleta SNP-a obogaćen predstavom koja je, nakon četrdeset godina od praizvedbe na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, u punom sjaju doživela svoju umetničku rekonstrukciju i autentičnu interpretaciju, zahvaljujući baletskom prvaku Konstantinu Tešei, koji je igračima preneo Parlićevu postavku.

Balet „Katarina Izmailova“ je psihološka drama šekspirovske snage o moralnom sunovratu žene zarobljene tradicijom i provincijskom dosadom,obuzete ljubavnom strašću, čija ruka ne preza da posegne za životima četvoro ljudi koji će joj se isprečiti na zamišljenom putu ka sreći. Tavoreći u svakodnevnoj životnoj kolotečini, izložena presiji patrijarhalnog okruženja koje ne priznaje, Katarina živi trenutke nedozvoljene ljubavne strasti paralelno sa trenucima bekstva u sospstvenu podsvest-savest, koja je proganja do samouništenja.

I Bruči i Parlić u izvanrednom sadejstvu i prožimanju svojih umetničkih ideja i vizija, stvorili su kompatibilnu vizualizaciju dramske radnje i psiholoških stanja glavne junakinje. Bruči energijom savremene muzičke misli iskazane mešavinom lirizma i snažne ekspresije kojom kristalno jasno oslikava ne samo atmosferu duševnog stanja glavnog lika već i atmosferu ambijenta i dinamiku toka dramskog dešavanja, a Parlić majstorski vođenom režijom, opredeljen za jezik klasične igre obojene ekspresijom imanentnom za njegove koreografije koje nose lični pečat na polju savremene igre.

Ovaj celovečernji balet u dva čina i tri slike odvija se u zatamnjenoj atmosferi crnog fona pozornice, nagoveštavajući zloslutnost. Minimalističko scenografsko rešenje višenamenskog prostora podeljenog u dva dela, scenu i horizontalnu galeriju povezanu sa njom merdevinama, Parliću je omogućilo da dramski istovremeno ukršta realnost i fikciju glavne junakinje ali i da naglasi snagom ekspresije kolektivne scene golgote sibirskih izgnanika.

Parlić je stvaralac-filozof istančanog senzibiliteta i njegovi baleti su poznati po osobenom promišljanju Erosa i Tanatosa. Smrt je datost sa kojom se ovaj naš veliki koreograf „poigrava“ ukazujući na nju kao izvesnost nakon svih naših žvotnih uzdignuća i posrtanja.

Protagonisti baleta Ana Đurić – Katarina, Andrej Kolčeriju – sluga Sergej, Liviju Har – svekar, David Gruoso – muž, Olga Avramović – Katarinina vizija, Verica Kozarev Klarić – Aksinja sluškinja, Dunja Lepuša – Sonja robijašica i Ljiljana Jokanović – nećak, dosegli su, s malim oscilacijama, svako u svom domenu uloge, korektnu dramsku izražajnost i plesnu ekspresiju.

Bravurozna u istančanom glumačkom vajanju lika Katarine, raskošna u ispoljavanju jezikom igre njenih unutrašnjih, psiholoških previranja i lomova, prvakinja Baleta Ana Đurić, ostvarila je visok stepen umetničke zrelosti, besprekornog ovladavanja drugačijom, savremenijom plesnom leksikom, svojstvenoj koeoreografu Parliću. Nesumnjiv oslonac imala je u izvanrednom partneru Andreju Kolčeriju koji je i ovoga puta potvrdio svoj igrački i dramski format dostojan prvaka Baleta. Levitirajući nečujni skokovi, snaga ekspresije kojom je plesno i glumački graduirao emotivna raspoloženja lika sluge Sergeja, kao i partnerska pouzdanost, učinili su odnos dvoje zločinačkih ljubavnika u ovom baletu izuzetno ubedljivim.

U tom smislu izdvajaju se strastveni ljubavni adađo Katarine i Sergeja, zatim duet Sonje i Sergeja u logoru, obojen simboličnim detaljima, kao i igrački moderno osmišljen tercet Sonje, Katarine i Sergeja, kojim Parlić eksplicitno naglašava kompleksnu dramu ljubavnog trougla čije će tragično razrešenje ubrzo uslediti ubistvom Sonje i samoubistvom Katarine.

Uloga ansambla u ovom Parlićevom baletu je veoma značajna. Koreografske celine u kojima igrači plešu sa maramama (scena svekrove sahrane) ili izvode karakteristične treperave pokrete šakama, simbolizuju kolektivni duh ljudskog ponašanja, tradiciju, radost življenja, ali i stradanja.

Svestan uloge koju ima u sveukupnoj atmosferi obnovljene Parlićeve predstave, ceo ansambl i muških i ženskih igrača, sa visokom dozom entuzijazma kreativno je ostvario koreografske celine, ispoljivši plastičnu izražajnost (seoska svečanost) i dramsku sugestivnost (robijaši).

S obzirom da je predstava autentično „preneta“ u naše vreme sa svim umetničkim atributima koji su je proslavili 1977. godine, zadatak kostimografkinje Mirjane Stojanović Maurič bio je da ispoštuje idejna rešenja kostima koje je tada kreirala Božana Jovanović, ugradivši diskretno svoj osobeni osećaj za materijale i kolorit, kao što je veoma uspešno i scenograf Dalibor Tobdžić svoje ideje prilagodio prema tadašnjoj scenografiji Petra Pašića.

Bručijeva muzika za balet „Katarina Izmailova“ u izvođenju Orkestra Opere Srpskog narodnog pozorišta, a pod dirigentskom palicom izuzetnog maestra Aleksandra Kojića, plenila je simfonijskom snagom zvuka obogaćenim isticanjem sekcija udaračkih instrumenta (nastup perkusionsta) kao i horskim deonicama, što je doprinelo sveukupnom dramskom doživljaju ne samo tragike jedinke ponaosob nego i ljudske patnje uopšte.

Snežana Subić, „Dnevnik“, 5. jun 2017.