Branislav Nušić

GOSPOĐA MINISTARKA

Reditelj i izbor muzike: Radoslav Milenković
Scenograf: Daniela Dimitrovska
Kostimograf: Jasna Badnjarević
Asistent režije: Mia Knežević
Producent: Elizabeta Fabri

ULOGE:

Živka, ministarka: Lidija Stevanović
Čeda Urošević, zet: Jugoslav Krajnov
Ujka Vasa: Aleksandar Gajin
Dara, kći: Jovana Mišković / Katarina Bradonjić
Anka, služavka: Sanja Ristić Krajnov
Raka, sinčić: Marko Savković
Pera, pisar iz administrativnog odeljenja: Predrag Momčilović
Dr Ninković, sekretar Min. spoljnih poslova: Marko Savić
Gospa Nata: Ljubica Rakić
Pera Kalenić: Milovan Filipović
Rista Todorović, kožarski trgovac: Milorad Kapor
Učiteljica engleskog jezika: Jelena Antonijević
Soja, raspuštenica: Gordana Jošić
Tetka Daca: Tijana Maksimović
Hristina, Dacina kćerka: Jovana Pleskonjić / Višnja Obradović / Anđela Pećinar
Jovan Pop-Arsin: Miroslav Fabri
Tetka Savka: Gordana Kamenarović
Tetka Panta: Olivera Stamenković
Mila, Pantina kćerka: Maja Nikolić / Marija Ašanin
Statisti: Slavenko Stupić, Dragan Šušnjar, Dragan Ris, Stevan Hemun


Asistent kostimografa: Snežana Horvat
Asistent scenografa: Nada Danilovac
Majstor svetla: Miroslav Čeman
Inspicijent: Snežana Radovanov Kuzmanov
Sufler: Nataša Barbir

Premijera: 24. januar 2014, scena „Pera Dobrinović“

Predstava traje dva sata i petnaest minuta s jednom pauzom.

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni u radionicama Srpskog narodnog pozorišta.



…Mnogo je teže, međutim, tražiti i naći materijal u maloj sredini, u onome društvu, među onim ljudima, koji nemaju ni snage ni hrabrosti da se odvoje od ravne linije životne, pa bilo naviše ili naniže; među onim ljudima koji nemaju snage da budu dobri, ali ih tako isto nemaju ni hrabrosti da budu među onim ljudima koji su vezani i sputani sitnim obzirima, koji robuju zastarelim tradicijama i čije je sve biće sazdano iz malodušnosti. Život te sredine teče jednolično i odmereno, kao šetalica na zidnome satu; pokreti te sredine su mali, tihi, bez uzbuđenja, bez velikih brazda, bez jačih tragova, kao oni blagi talasići koji kruže po ustajaloj vodi kad na površinu njenu padne tičje perce.

U toj maloj sredini nema bura, nema nepogoda, nema zemljotresa, ni požara; ta sredina je ograđena debelim zidom od oluja i vihora koji vitlaju kroz društvo. Ona živi u svojim sobama, ulica je za nju strani svet, inostranstvo, za nju su događaji koji uzbuđuju kontinente samo novinarska lektira.

Pera dobio klasu, Đoka se razboleo, Steva položio ispite, Jova premešten, gospa Mica kupila novu spavaću sobu, gospa Savka ošišala ko su, gospa Julka pravi novu haljinu od krep-de-šina, prija-Maci izgoreo kuglov, a prija Anka izljubila na friše-fire sto sedamdeset dinara. Eto, to su senzacije, to emocije, to događaji male sredine.

I, eto, iz te i takve sredine ja sam uzeo za ruku jednu dobru ženu i dobru domaćicu — gospođu Živku Popović — i izneo je naglo, neočekivano i iznenadno, iznad njene normalne linije života. Takav jedan poremećaj na terazijama života kadar je učiniti, kod ljudi iz male sredine, da izgube ravnotežu te da ne umeju da se drže na nogama. I eto, u tome je sadržina Gospođe ministarke, u tome sva jednostavnost problema koji taj komad sadrži.

Branislav Nušić, iz „Predgovora za Gospođu ministarku“

Kritika o Nušiću i Gospođi ministarki

„Nušićevo čudo smeha je bez premca, olimpijsko-bogovske lakoće, homerovsko, neobuzdano, silovito, buntovnički usmereno protiv svih stega („napregnutosti“, „bola“, „ružnog“) – pa, čak ustremljeno i protiv svih ograničavanja svoga sopstvenog izraza (protiv „zanata“, protiv „veštine“). taj nagon je u Nušiću bio tako neodoljiv da mu je i on sam podlegao. I u svome stvaranju se – očigledno – uzdao samo i jedino u njega. Otuda Nušić (kao i većina velikih stvaralaca) nije bio – „intelektualac“. On nikad nije (kao Sterija, recimo) pomno proučavao poetike, i zakonitosti, i mehaniku scene. Po našem mediteranskom mentalitetu i nestudioznosti, za njega je učenje bilo nešto što je svojstvo netalentovanih. Po prirodi izraziti romantičar – boemstvo; nacionalna ekstaza; službovanje s Vojislavom Ilićem na Kosovu; doboši, zastave, trube, patriotski govori; narodna odbrana; kalabreski šešir; „dardaneli“, Skadarlija; otpuštanje iz službe i ostavke; materijalna kuburenja – Nušić je verovao samo u nadahnuće i spontanost.“

Bora Glišić, Genije i pesnik mediteranskog smeha


„Ličnost Živke je predvodnik svim akcijama u komediji. Ona spada u najmarkantnije, najživopisnije i najsočnije likove srpske književnosti. Ostale ličnosti u komediji su njoj podređene, nalaze se u njenoj sviti. Naj plastičnija je među njima ličnost ujka-Vasa, živa u karakteru, u crtama lukavstva i pritvorstva, kao i praktičnog duha, onakvog od koga se kuju „drveni“ advokati i lažni svedoci, a još više u humoru koji je Nušić dao obilato ovoj ličnosti.“

Velibor Gligorić, Drame Branislava Nušića

GOSPOĐA MINISTARKA: Naše jučer, naše danas i naše sutra

Svi smo mi Živka

Stav: Tajna ministarskog cilindra


„…Nušićeve rodoljubive istorijske tragedije i njegove naglašeno moralističke porodične drame ostale su potpuno u senci njegovih popularnih komedija, u kojima su figure patrijarhalnog srpskog mentaliteta prikazane u prelasku iz seljačkog, orijentalnog stanja prema urbanim, evropejskim shvatanjima.

Nušić je retko i sasvim usputno satiričar, a njegov humor je uglavnom verbalan. Njegovi nesposobni birokrati, korumpirani političari, njegove varoške alapače i prevaranti, njegovi skorojevićki trgovci i njihovi tobož pozapadnjačeni potomci, poslužili su kao efektna inspiracija za generacije komičkih glumaca. Često izvođene u slovenskim sredinama, kao i u Nemačkoj, Austriji i Mađarskoj, njegove najznačajnije komedije su Gospođa ministarka i Ožalošćena porodica.“

Martin Banham, The Cambridge Guide to Theatre


„Tematska osnova Nušićevih komada može se formulisati pitanjem: kako će određen skup ljudi jedne određene sredine reagovati na događaj ili činjenicu koji taj skup upliću u jedan zaplet zajedničkih interesa? Ovom gledištu mogla bi se staviti zamerka da je, na primer, Gospođa ministarka tipična komedija karaktera naslovnog lica. U stvari, Živka ministarka nije poseban karakter, nego samo jedan izdvojen iz skupa srodnih; ona nije, kao u komedijama karaktera, suprotstavljena jednom skupu suprotnih karaktera, nego samo samostalna varijanta jedne jedninke iz skupa, izdvojena samo povremeno i samo relativno samostalna. To se najbolje vidi iz najsnažnije scene komada, u kojoj se ministarka nađe sa celom porodicom; ona tu nije protivstavljena porodičnom skupu, nego je pasivni pretekst istosmernog reagovanja tog skupa.“

Josip Kulundžić, Princip akcionih grupa