Dejan Despić

POP ĆIRA I POP SPIRA

komična opera u dva čina

Libreto: Vesna i Dejan Miladinović, prema romanu Stevana Sremca

Dirigent: Željka Milanović, k.g.
Reditelj: Ivana Dragutinović Maričić, k.g.
Režija po rediteljskom konceptu Dejana Miladinovića
Hor pripremila: Vesna Kesić Krsmanović
Likovni predlog scenografije i kostima: Vladana Likar Smiljanić
Scenograf-realizator: Vladimir Savić
Kostimograf-realizator: Senka Ranosavljević
Scenski pokret: Ivan Klemenc, k.g.
Dizajner svetla: Marko Radanović


Lica:

Pop Ćira, tenor bufo
Aleksandar Saša Petrović / Saša Štulić

Persa, njegova žena, alt
Violeta Srećković / Marina Pavlović Barać

Melanija, njihova kćer, sopran lirski
Laura Pavlović / Danijela Jovanović

Pera, seoski učitelj, tenor lirski
Branislav Cvijić

Erža, njihova služavka, mecosopran
Marija Cvijić / Maja Andrić

Pop Spira, bas bufo
Goran Krneta / Nebojša Babić

Sida, njegova žena, sopran spinto
Verica Pejić

Jula, njihova kćer, mecosopran
Višnja Radosav / Jelena Končar

Šaca, seoski brica, bariton lirski
Branislav Stankov / Vasa Stajkić

Žuža, njihova služavka, bez reči
Aleksandra Marković

Frau Gabrijela, seoska ogovaruša, sopran koloraturni
Vesna Aćimović / Darija Olajoš Čizmić

Pera Tocilov, seoski kočijaš, tenor
Igor Ksionžik / Ljubomir Popović

Pop Oluja, prijatelj Spirin, bas
Miloš Milojević

Vladika temišvarski, bariton
Strahinja Đokić / Željko R. Andrić

Nića bokter, seoski pandur, bas bariton
Nikola Basta / Branislav Stankov

Roksa, domaćica kod pop Oluje, bez reči
Marta Jakobac Morar

Deca: Vila Malešev, Srna Andrić, Lila Grubor, Nikola Stankov, Budimir Malešev, Teodor Panjak
Babe, devojke, paori, svirci, svatovi, „bundevaši“…
Statisti: Vladislav Šeguljev, David Vještica

Radnja se odigrava u jednom selu u Banatu, u ono divno, davno vreme…

Učestvuju: Hor i Orkestar Opere
Koncertmajstori: Vladimir Ćuković, Sergej Šapovalov
Asistent dirigenta: Vesna Kesić Krsmanović
Asistent reditelja: Katarina Mateović Tasić
Korepetitori: Danijela Hodoba Leš, Marina Rajnović Babović, Milena Milovanović
Inspicijenti: Tanja Cvijić, Dejan Teodorović, Jaroslava Benka Vlček
Sufleri: Aleksandra Majtan, Sanela Mitrović
Displej: Ivan Svirčević
Video bim: Đorđe Vernački, Srđan Milovanović
Asistent scenografa: Nadica Danilovac
Majstor tona: Dušan Jovanović

Praizvedba: 28. marta 2018, SNP, scena „Jovan Đorđević“, na Dan Srpskog narodnog pozorišta

Trajanje: dva sata i deset minuta, i ima jednu pauzu.

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni su u radionicama SNP-a.



Stani na bundevu i vidiš ceo svet.

U jedno bogato banatsko selo stiže nov učitelj, a u kočijama ga dovoze Pera Tocilov, kočijaš i Nića, seoski pandur. Skupilo se, bogme, i staro i mlado / učitelja novog dočekuju rado. Meštani su pobožni i složni, imaju dva popa, Ćiru i Spiru koji se odlično slažu. Njihove dve ćerke, Melanija i Jula, dobre su drugarice i lepo su vaspitane. Ovu seosku idilu povremeno naruše popadije, Persa i Sida, svojim zajedljivim primedbama na račun one druge, ali ne dalje od toga koja je bolji ručak spremila, ili koja je u „virtšaftu“ zavela bolji red.

Dolazak učitelja Pere, neženje i dobre prilike, razbuktaće zavist među popadijama. Pop Spira i popadija Sida imali su tu čast da prvi ugoste učitelja, ali su im u goste „slučajno“ došli i svi Ćirini.

Tako važan ručak nije mogao proći ni bez seoske ogovaruše Gabrijele. Obe popadije su hvalile svoje ćerke ne bi li pridobile učiteljeve simpatije. Posle obilnog ručka kod

Spirinih, odmah je usledio poziv na užinu kod Ćirinih. Na jauznu kontra-napad sledi, / Melaniju uča milo gledi. Melanija je znala oko njega da se umiljato ponaša; svira na klaviru, peva, u čitanju provodi dane. Sida je zbog toga bila veoma ljubomorna, jer njena Jula nije tako vešta.

Ali, Jula nije marila za učitelja. Izbila je svađa između Perse i Side, a Gabrijela je požurila da obavesti celo selo o događajima.

Julino srce pripada Šaci, seoskom brici. Viđali su se preko plota, svako veče je prolazio njenim sokakom i svirao joj pod prozorom Pesmom noćas poručujem Juci: / Moj ćeš prsten nositi na ruci! Sida nije mogla da se pomiri što su Ćirini „ščepali uču u svoje kandže“ pa su se odnosi među popadijama zaoštrili. Ogorčene popadije su svašta ispričale muževima. Oni su se sastali da razgovaraju pa je na kraju došlo do tuče. Gabrijela već po selu raznosi vesti i to ober sorte, okršaj je usred porte. Pop Spira je gađao popa Ćiru trebnikom, izbivši mu zub.

Ćira nije zlopamtilo, ali je Persa želela osvetu pa ga je naterala da zub sačuva kao dokaz da je žrtva i da Spiru tuži kod vladike. Udešeno je sa Perom Tocilovim da oba popa za Temišvar putuju kočijama brzim kao „ajzliban“, pa su stali da prenoće kod popa Oluje.

Naklonjeniji Spiri, pop Oluja mu je pomogao da zameni zub tako što je opio Ćiru pa su umesto pravog, u smotuljak stavili veliki konjski zub. Kada se Ćira probudio, onako mamuran, nije primetio ništa čudno.

Pred vladiku temišvarskog je samouvereno izašao i pokazao „korpus delikti“, što je zazvalo opšti smeh. Vladika je dostojanstveno prekinuo šalu pa je oba popa, mireći ih i blagosiljajući, ispratio. Po povratku kući, popovi donose vesti. Persa je ljuta jer joj vesti nisu po volji, dok se Sida raduje. Ubrzo i prosci stižu u popovske kuće da traže blagoslov.

Srećnom kraju priča je sve bliže, u dve svadbe celo selo stiže! Pera je oženio Melaniju, Šaca je oženio Julu, popovi jedan drugom praštaju tuču, popadije se mire i dva svadbena veselja se spajaju.

Kao ogromna, ali odlična šala

Despićev scenski prvenac, operu Pop Ćira i pop Spira besprekorno profesionalno izveo je ansambl Opere Srpskog narodnog pozorišta

U opusu od oko 250 kompozicija akademika prof. Dejana Despića, opera Pop Ćira i pop Spira je prvo delo tog žanra, a prema izjavi autora i poslednje ostvarenje proizašlo iz njegove stvaralačke radionice. Čekalo je na premijeru od 2010. godine i u sredu, 28. marta ju je i dočekalo na sceni Opere Srpskog narodnog pozorišta (SNP) u Novom Sadu: desilo se baš onako kako je i trebalo, kao elitni kulturni događaj.

Dejan Despić je dosledno ukorenjen u neoklasicizam, pa je i njegov scenski prvenac, ostvaren kao komična opera u dva čina, upravo zastupnik vrhunskog baratanja sintaksom i rečnikom stila koji se i kod nas i u svetu smatra bastionom muzičke tradicije. No, često i svega onog eklektičnog a ponekad i epigonskog. Despić je svoj muzički jezik gradio dosledno, godinama, i ako je ikada nešto i imitirao ili prepisao – to je radio u vidu aranžmana ili interpretacije vlastite, već napisane muzike ili ponavljanja ličnih stvaralačkih gestova koji i čine njegov izraz tako kompaktnim i prepoznatljivim. […]

Vokalni deo Popa Ćire i popa Spire, jasno podeljen na horove i soliste, bio je osmišljen, s jedne strane kao naslednik/ nastavak tradicije ,,realizma” Konjovićevih opera (npr. Seljaka), a sa druge se pozivao i na vesele narodske komade s pevanjem. No, sve to ostvareno je sa nepogrešivim ukusom i merom koja je primese folklora ograničila na takozvanu tehniku napevka (pisanje melodije na osnovu njene prirodne govorne impostacije, tako da zvuči kao intenziviran i omuzikaljen govor) koja, dakle, izvire iz srpskog jezika i njegove melodike. Drugi pol ovog oslanjanja na folklornu tradiciju predstavljali su mnogobrojni, veoma kratki, dramaturški opravdani citati, mini-floskule raznih poznatih varoških i vojvođanskih narodnih pesama. Tek toliko da atmosfera dobije na dodatnoj bufoneriji, na autentičnosti mesta i vremena radnje i/ ili da se zbivanja u muzici čvršće povežu sa dešavanjima na bini. Hor je, osim žanr-scena, kao što su nedeljno poselo pred crkvom, slika u Vladičanskom dvoru u Temišvaru, ili završna velika dvostruka svadba, imao i zadatak ostvarivanja kratkih prelaza između slika kao lakonski komentator zbivanja i situacija i kinetički zamajac koji je dramaturški dejstveno […] održavao opštu tenziju neprekinute komične akcije. Osim u bogat zvuk simfonijskog orkestra, ta komika je bila položena i u vokalne linije solista, trajno ostvarene u ariozo-stilu, bez izrazitih arija (mada sa mini-arijetama protagonista, npr. Jule ili učitelja) ili ansambala. Tehnika realističkog prikazivanja/ slikanja/ proiznošenja komike glavnih likova usmerila je autora dosledno pa i tvrdoglavo ka zvučnoj pantomimi, karikaturi pa i tonskoj banalizaciji izgovaranog teksta. Kao da je (a jeste) cela opera bila jedna velika, neprekinuta, uporna i izražajno homogenizovana, ogromna šala.

Izbrušeni karakteri

Umetnički potencijal opere Pop Ćira i pop Spira naišao je na odgovarajuće interpretativne veštine i snage celog mnogobrojnog i raznovrsnog ansambla opere SNP-a: počev od odlično pripremljene i koncentrisane dirigentkinje Željke Milanović, preko izvrsnog instrumentalnog ansambla […], pa do pouzdanog i odlično uigranog hora čiji je kinetizam unosio neophodnu energiju u zbivanja. Solisti su, pak, posebna tema: glumački i pevački maksimalno angažovani, karakterno izbrušeni do perfekcije, glasovno pouzdani i kao muzičari i kao specifični ,,glumci“ svoje partiturne deonice u koju su unosili dodatne elemente vokalne karikature. Ceo solistički ansambl bio je ujednačen po vrhunskom kvalitetu svojih komičnih impersonalizacija: Saša Štulić kao Pop Ćira i posebno Violeta Srećković kao njegova Persa, Nebojša Babić kao Pop Spira i, opet posebno atraktivna kao njegova Sida- Verica Pejić. Izuzetne role ostvarili su i glasovno karakterno profilisani mladi pevači kao parovi Jula-Jelena Končar i Šaca- Vasa Stajkić, odnosno, Melanija-Danijela Jovanović i učitelj Pera-Branislav Cvijić. Toj, pevački i glumački izvrsnoj vodećoj podeli, pridružili su se i adekvatno odabrani tumači sporednih uloga: Erža Marije Cvijić, Frau Gabrijela Darije Olajoš Čizmić, Pera Tocilov Ljubomira Popovića, Nića bokter Nikole Baste, Pop Oluja Miloša Milojevića i Vladika temišvarski Željka R. Andrića. […]

Zorica Premate, „Politika“, Kulturni dodatak, 31. marta 2018, str. 6.

„Pop Ćira i pop Spira“ u SNP: Nostalgična muzička freska


Pop Ćira i pop Spira

Dan Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, našem najstarijem profesionalnom teatru, proslavljen je na najbolji mogući način premijerom [28. marta 2018] domaće opere akademika Dejana Despića Pop Ćira i pop Spira, po romanu Stevana Sremca, nastalom pre dvanaest decenija. […]

Ekipa sjajnih umetnika doprinela je izvanrednim utiscima koje je publika ponela posle premijere ; pre svih muzikalna i perfekcionistički uporna dirigentkinja Željka Milanović koja je pokazala izuzetan smisao za detalj, za dinamiku, za boje ove blještave partiture, sa neobičnom doista pitoresknom orkestracijom, ali i za sklapanje celine i osećanje forme. Odličnog saradnika Željka Milanović je imala u rediteljki Ivani Dragutinović Maričić. Ona je po konceptu Dejana Miladinovića (koji je inicirao i samog kompozitora na stvaranje svog operskog prvenca i čija je supruga načinila libreto), njemu i posvetila ovaj svoj rad (a samo izuzetne osobe su u stanju da osećaju „zahvalnost prema onome koji je voćku posadio dok jedu njene ukusne plodove“). Sve je vrvelo od sočnog i sjajnog humora, od scenski oživljene Uvertire („Stani na bundevu i vidiš ceo svet“ – što su oni i učinili), do razigrane postavke u svim segmentima radnje, u čemu su rediteljki […], zdušno pomogli i doktor elektrotehnike Vladana Likar Smiljanić u osmišljavanju scenografije i scenograf Vladimir Savić, kostimografkinja Senka Ranosavljević (koja je čak dva puta u novo ruho odenula i brojne horiste koje je (kao i obično u SNP-u) odlično pripremila Vesna Kesić Krsmanović, uz pokret jedinstvenog Ivana Klemenca koji već četiri decenije scenski živi i kome je prošle godine Svetska organizacija pantomime dodelila Specijalnu nagradu. Njima se priključila i A-ekipa solista ove kuće: Saša Štulić, Violeta Srećković, Danijela Jovanović, Branislav Cvijić, Marija Cvijić, Nebojša Babić, Verica Pejić, Jelena Končar, Vasa Stajkić, Darija Olajoš Čizmić… Razume se, najveća zasluga pripada kompozitoru, koji je dao 250 dela svake vrste, ali se osim u „Humornim etidama“ retko ogledao u komičnom žanru. Ova partitura oslikava situacije i karaktere, koloritna je kao i sam dekor koji podseća na oslikana platna Suzane Halupove, sa mnogo rečitih detalja, sa prekrasnim intarzijama samo naznačenih folklornih motiva, skraćenom varijantom molitve „Oče naš“ pre obeda (u kući Popa Spire), sa protkanim efektima ksilofona, solo violine (pri prvom susretu Pere i Jule), u odsjajima serenade (koju Juli priređuju seoski muzikanti), u vrcavom ženskom horu („Bože prosti“), u kratkom insertu nepogode u drugom činu (kao u Rosinijevim komičnim remek-delima), pri čemu se ipak nimalo ne narušava specifična instrumentalna nit Despićevog muzičkog govora. […]

Gordana Krajačić, „Blic“, Pop i kultura (dodatak), 3. aprila 2018, str. 7