Srpsko narodno pozorište u saradnji sa Narodnim pozorištem iz Sombora

Ivo Andrić

TRAVNIČKA HRONIKA

Režija i dramatizacija: Nikita Milivojević
Kompozitor: Dimitris Kamaratos
Scenski pokret: Amalija Benet
Scenografija: Nikita Milivojević i Željko Piškorić
Kostimografija: Marina Sremac
Asistent režije: Nikola Končarević
Snimanje i montaža videa: Robert Gondi i Predrag Novković

Igraju:
Jugoslav Krajnov
Tijana Marković
Branislav Jerković
Marija Medenica
Marko Marković
Ivan Đurić
Aleksandar Gajin
Srđan Aleksić / Dušan Jakišić
Milan Kovačević
Vukašin Ranđelović / Miroslav Fabri
Dušan Vukašinović
Ninoslav Đorđević
Zoran Karajić
Marko Savković
Vladimir Milojević
Sonja Kesler

Inspicijent: Zoltan Bešenji
Inspicijenti 2: Vladimir Savin / Zoran Vučković
Sufleri: Srđan Stojnović / Ninoslav Vranić
Asistent kostimografa: Snežana Horvat
Asistenti scenografa: Mladen Stojanović i Maja Vujović
Majstori svetla: Miroslav Čeman / Miloš Smiljić
Majstori tona: Đorđe Ilić / Mile Kovačević
Truba: Slobodan Dragaš
Tehničko vođstvo: Saša Senković / Stipan Petreš
Video: Đorđe Vernački / Srđan Milovanović / Igor Pekanović

Premijera: 12. oktobar 2019, scena „Pera Dobrinović“, SNP

16. oktobar 2019, Narodno pozorište Sombor

Predstava traje: dva sata i ima jednu pauzu

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni su u radionicama SNP-a.



Reč reditelja

Neke od najlepših stranica ispisanih na srpskom jeziku nalaze se u romanu Travnička hronika: … „Jer, zašto da moja misao, dobra i prava, vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu? Stoga što se rodila u ovoj dumači koja se zove Travnik?

I zar je mogućno da se ta misao nikako ne beleži, nigde ne knjiži?“

Nosio sam ovu Andrićevu misao bezbroj puta na sve strane sveta kao neki svoj lični prtljag.

Travnička hronika je za mene kao ona sveća u romanu, što gori danju i noću na turbetu Abdulah paše: … „ono malo svetla, da osvetli sav mrak koji se vekovima nakupio oko nas.“

To je ona ista sveća koju nosi i junak Tarkovskog kroz prazan bazen. Tom svećom, u mraku, počinje i naša predstava.

Nikita Milivojević

Travnička hronika: Treći Andrić u SNP-u u poslednje tri godine

„Hronika“ u „Travnička hronika“ Ive Andrića pre se može okarakterisati medicinski (psihološki), socijalno, nego istorijski.

Podnaslov „Konzulska vremena“ ukazuje da su u centru pažnje ne još jedni u nizu stanovnika „tamnih vilajeta“, kakvi su česti u našoj najboljoj literaturi, nego poslanici, oni drugi, koji zahvaljujući nešto malo svetla, nešto malo uspeju i da vide.

Gledajući istoimenu predstavu u Srpskom narodnom pozorištu (koprodukcija sa Narodnim pozorištem Sombor), „Travnička hronika“, u dramatizaciji i režiji Nikite Milivojevića, može da se vidi da ljudi nisu srećni ili nesrećni zbog toga kada, kako i gde žive, nego zato što znaju ili ne znaju zašto žive. Ovaj filozofski bekgraund, javlja se, kao pod svetlom i kod Andrića prisutne sveće, „zaslepljen“ ipak nekim drugim stvarima. Slikama, zvucima, ulogama.

Travnik i njegovi stanovnici – Bosna – prikazani su efektno. Iz mraka, praznine dimenzija scene „Pera Dobrinović“, iz dima, karakteristične bosanske, i ovde višeznačne magle, čuju se zvuci koraka, karikirani uranjanjem u blato. Šljap. Šljap. Francuski konzul dolazi. Žan Davil (Branislav Jerković). Ljudi koje zatiče, nisu samo urođenici, nego i životinje, takoreći indijanci, maskirani u krzna i maske/ toteme. Problem sa ovim nivoom efektnosti je to što on do kraja ostaje nerazrađen, neobjašnjiv, kao u starim stripovima gde imamo dobre, razumne, i loše, neobjašnjive likove.

Ubrzo na scenu stupa i fon Miterer (Jugoslav Krajnov), pukovnik, austrijski konzul. Njegova pojava cepa sto na pola (ovakva i slična rešenja – padajući papiri, bašta koja se zabada, potonuće prioscenijuma u scenama prijema kod turskog vezira) ostaju lep zaštitini znak cele predstave. Između Austrijanca i Francuza, ostaju srodni odnosi, i pored tenzije državnih interesa. Scene poput one u kojoj se srdačno rukuju okrenuti publici, kao pred kamerama u, npr, Savetu Evrope, rvu na podstrtom tepihu, bore za svojim pisaćim stolom, ređaju se i dalje. Ono što ostaje nepodeljeno, svačija je težnja, svakog od prikazanih, opisanih likova (ne i „životinja“), da otkriju nešto svoje, a da to ne bude samo u vezi sa njima, njihovim karijerama, nadama, željama, ženama…

Predstava „Travnička hronika“ u Srpskom narodnom pozorištu, treća je u skorašnjem nizu Andrićevog „dramskog“ repertoara ove kuće (prethodile su joj predstave „Na Drini ćuprija“ i „Anikina vremena“). Kao da pozorište potvrđuje da ljudi više (ne) vole da čitaju… Estetski prefinjena, u klasičnom smislu te reči – lepa – dramaturški gledano, mnogo je suptilnijeg, gotovo ravnomernog, neupadljivog karaktera. Blato (balega), surovost, mržnja, ljubav, motivi su koji se provlače. Uz pripovedačku narativnu, dvočinsku strukturu moglo bi se reći i puze. Kreativna rešenja se uzdižu. I padaju. Poput cveća u bašti Davilove supruge. Cap. Cak!

Igor Burić, Dnevnik, Novi Sad, 15. oktobar 2019.