Anton Pavlovič Čehov

VIŠNJIK

Prevodilac: Kiril Taranovski

Reditelj: Radoslav Milenković
Scenograf: Vladislava Munić Kanington
Kostimograf: Erika Janović
Kompozitor: Ivana Stefanović
Dramaturg: Nikolina Đukanović
Lektor: dr Dejan Sredojević
Scenski pokret: Ista Stepanov
Dizajner svetla: Marko Radanović


Igraju:

Ranjevska, Ljubov Andrejevna: Sanja Ristić Krajnov
Anja, njena kći: Nevena Nerandžić
Varja, njena podsvojkinja: Sonja Kesler
Gajev, Leonid Andrejevič: Ljubiša Milišić
Lopahin, Jermolaj Aleksejevič: Branislav Jerković
Epihodov, Semjon Pantelejevič: Jugoslav Krajnov
Trofimov, Petar Sergejevič: Aljoša Đidić
Firs, lakej: Miodrag Petrović
Dunjaša, sobarica: Alisa Lacko
Jaša, mladi lakej: Dušan Vukašinović
Simeonov-Piščik, Boris Borisovič: Dušan Jakišić


Inspicijent: Zoltan Bešenji
Sufler: Nataša Barbir
Majstor tona: Dušan Jovanović


Premijera: 15. maj 2021, Kamerna scena


Projekat se sufinansira iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja.



VIŠNJIK (Višnёvый sad) – komedija u 4 čina. Napisao: Anton Pavlovič Čehov. Prvo izvođenje u Moskvi (MHAT), 17. I 1904, u našoj zemlji 18. III 1916. u HNK u Zagrebu.
Prvo izvođenje u SNP 10. VI 1950. u Novom Sadu. Preveo: Kiril Taranovski. – Rd. J. LJ. Rakitin, k. g., sc. B. Deželić, k. M. Babić-Jovanović, slikarski radovi V. Marenić, pom. rd. M. Vasiljević; LJ. Ravasi (Ranjevska), R. Ulmanska (Anja), LJ. Sekulić (Varja), LJ. Iličić (Gajev), M. Tošić (Lopahin), S. Šalajić (Trofimov), N. Mitić (Simeon-Piščin), M. Kodžić (Šarlota), F. Živni (Epihodov), M. Miladinović, H. Tatić (Dunjaša), L. Lazarević, k. g. (Firs), R. Šobota (Jaša), D. Obradović (Prolaznik), S. Molerov, R. Simić (Šef stanice). – Izvedeno 13 puta, gled. 5.408.
BIBL: Anton Pavlovič Čehov, Višnjik, komedija u četiri čina, prev. Jovan Maksimović, Beograd b. g.

Izvor: Enciklopedija SNP-a


Tek dve tri reči o humoru

Humor je nuklearni munjeviti produkt intelekta, mašte i jezika. To je signal, umetnički čitak, za celu situaciju, ceo jedan problem. Sekundarna poruka. Sekund više trajanja, reč više govora, i nešto nestane u nečem sasvim drugom kroz neizrecivo sićušnu neku promenu… Humor je alhemija duhovitosti. Jedan dah više šale ili igre sa vrednostima i imenovanjima, i to više nije humor, nego je već repata ironija, podsmeh, uočljivost, karikatura, zubat vic, uvreda. Jedan dah više tuge u humoru, i to je već grč jecaja ili krika. Humor se prima i ispraća – znali steto i sami, zar ne? – samo uz tanak osmeh i uzdah. Osmeh i uzdah su tanane, bezglasne pojave. Rekao bi čovek: morale su nastati u momentu kad je neka vrlo visoka funkcija nervnog sistema postala intelekt. A isto tako, važan je taj istovremeni kombinovani refleks duše čovečije – uzdah i osmeh zajedno. Zato je dovoljno pročitati neku od Čehovljevih drama, melanholično vedrih, i ono najlepše, doista humorističkih.

Isidora Sekulić


Beleške o Višnjiku

Umirući, melanholični zvuk prekinute žice muzičkog instrumenta (ruska reč ne precizira o kom instrumentu je reč, možda je to bila balalajka), koji se prvi put javlja u II činu i kojim se predstava završava, Čehovu je bio dovoljan da prenese svoj stav o „turobnom“ životu svojih likova. Bio je to zvuk kojeg se Čehov sećao iz dečačkih dana kada je leta provodio u malom zaseoku u basenu Dona. Tamo je prvi put čuo taj misteriozni zvuk, koji kao da je dopirao s neba, ali koji je nastao padom korpe u nekom udaljenom rudniku uglja. Tokom godina ovaj zvuk dobija nostalgični prizvuk, i Čehov je njime želeo da izrazi upravo taj tužni, nostalgični osećaj. To je svojevrsni rekvijem za „nesrećne i razglobljene“ živote njegovih likova.

Dejvid Magaršag


Čehov, dramski pisac

Čehov jeste bio nepotkupljivi humorist koji nije mogao a da se malo ne podsmehne svakom izlivu osećanja i da u patetičnim ljudskim situacijama ne vidi ono što je u njima komično i pomalo apsurdno; ali je on isto tako znao i jednu nešto dublju istinu: da mi ne živimo sami na svetu, da smo neprekidno okruženi drugima koji u naš život mogu ući u najneočekivanijim trenucima, da se život ne zaustavlja kako bi se mogla odigrati jedna drama, da se ljudi ne sklanjaju s puta kako bi nečiji životi mogli da se do kraja raspletu i, najzad, da ono što je dramski najintenzivnije, najzanimljivije i najvažnijeima svoj puni smisao tek onda kada nađe svoj odjek u sitnicama svakodnevnog života, inače postoji u praznom prostoru.

Jovan Hristić


Analiza: Višnjik, čin IV

Čehov je na pozornicu izveo grupu ljudi. On ju je načinio centrom pažnje; ne događaje, osim ukoliko ne utiču na likove; niti likove, osim ako ne uznemiravaju ili osvetljavaju grupu. Njegova grupa živi u običnosti koju predstavlja, i to nosi težinu komada. Na taj je način našao oblik drame koji odgovara pozornici. Optuživan je da mu nedostaju zapleti, ali nije odsustvo zapleta, nego pre obilje manjih zapleta, sugestivne faze mnogo malih života isprepletanih međusobno, ono što daje njegovom komadu čvrsto tkanje u kojem je svaki detalj izuzetno značajan. Svaki detalj je važan, dakle, u toj posebnoj ravnoteži saosećanja koja u publici može da izazove osećaj živog života. Nije to crni humor, niti oduševljenje, već zagrljaj svakome od nas – neumornim pozivom za spoznavanje istine.

Džon Luis Stajn