Peter Handke

GOLMANOV STRAH OD PENALA

Prevod: Drinka Gojković
Dramatizacija, režija i adaptacija: Ana Đorđević
Dramaturg: Nikolina Đukanović
Scenograf: Ljubica Petrović
Kostimograf: Svetlana Cvijanović
Kompozitor: Vladimir Pejković
Scenski govor: Dijana Marković
Scenski pokret: Višnja Obradović
Reditelj video-materijala: Siniša Cvetić
Snimatelj i motažer video-materijala: Vladislav Andrejević
Saradnici na izradi video-materijala: Jovan Radaković i Nenad Marinković
Producent: Judit Ferenc
Asistent kostimografa: Milena Grošin
Asistent dramaturga: Divna Stojanov


Igraju:
Marko Marković
Milovan Filipović
Bojana Milanović
Sanja Ristić Krajnov
Nikolina Spasić
Bojana Tušup
Marko Savković
Tanja Pjevac
Peđa Marjanović
Višnja Obradović
Mia Simonović
Mina Pavlica

Igraju u video-materijalu:
Anđela Pećinar, Andrijana Đorđević, Jelena Lončar, Darija Vučkov, Nađa Maksić, Teodora Paroški, Simonida Mandić, Mila Pajić, Nevena Nerandžić, Ivan Pavlović, Dragomir Pešić, Stefan Starčević, Filip Klicov i Branislav Ćalić


Inspicijent: Vladimir Savin
Sufler: Srđan Stojnović
Majstor svetla: Miroslav Čeman
Majstor tona: Vladimir Ognjenović
Video-bim: Srđan Milovanović i Đorđe Vernački

Prva proba: 8. marta 2021, VIP salon SNP-a
Premijera: 4. septembar 2021, na festivalu INFANT
Premijera u SNP-u: 5. oktobar 2021, scena „Pera Dobrinović“

Predstava traje: sat i četrdeset minuta

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni su u radionicama Srpskog narodnog pozorišta.Zahvaljujemo se FK Vojvodina i Akademiji umetnosti Novi Sad.
Nastanak predstave podržao je Austrijski kulturni forum Beograd.



Svaka igra, a i ova naša, ima svog pobednika, ima svoga gubitnika. Gubitnik biti, kako god tome pristupio, nije lepo, nije prijatno, sporenja ne vrede, jednostavno – nije. A kao u svakoj igri, tako i u ovoj našoj, pobediti – nije lako.

To komplikuje stvari, ali je neophodno, jer, u protivnom igra nije zanimljiva. Ništa nije zanimljivo ako je cilj lako ostvariv. Život je uglavnom jako dosadan, dečko moj, i ti to i sam znaš, i ako nema neizvesnosti, ako nema tog… nadanja, koje se čini čas opravdanim, čas uzaludnim, da će lopta završiti u golu, ako se ona golu bliži, i svi su izgledi da će tamo završiti, a ona ipak nekako ne završi ili obrnuto, izgleda da nikad neće, a ono – op, i ona unutra, svet bi bio nepodnošljivo mesto. Doslovno, niko ne bi mogao da podnese proces življenja.

Peter Handke, Golmanov strah od penala

O Handkeovom Golmanovom strahu od penala

U romanu Peter Handke piše o nekoliko dana u života bivšeg golmana Jozefa Bloha od kad gubi posao na gradilištu gde je radio kao monter, ili onoga što Bloh tumači kao otkaz. Pisac primenjuje postupak suprotan psihološkom realizmu, odustaje od standardne književne karakterizacije i od svog literarnog junaka ne pravi zaokruženi lik. Fokusirajući se isključivo na opise njegovog stanja i njegovu svakodnevicu, Handke ne provocira empatije čitalaca prema Blohovoj sudbini.

Blohov svet je hladan, zastrašujuć, otuđen, narušene komunikacije ne samo između ljudi nego i na metafizičkoj ravni.

U romanu Handke koristi ono što Ginter Anders, u studiji Kafka – pro et contra, definiše kao Kafkino stilsko obeležje: o dešavanjima koja, s obzirom na njihovu prirodu i tradicionalnu pripovedačku praksu, treba da imaju drugačije naglašene osećajne tonove, on piše jednakim, bezličnim, ravnim tonom. Otuda čitalac, zajedno s junakom, ne zna kako treba da se postavi prema iskazima u tekstu pa ne može ni da se prepusti da ga pisac nekud vodi.

Premijera u Srpskom narodnom pozorištu
Peter Handke: Golmanov strah od penala
Adaptacija i režija Ana Đorđević

KOŠMAR ŽIVOTNIH GUBITNIKA
„Ja jesam za opisivanje, ali ne za onu vrstu koju proklamuje novi realizam… koji previđa da se književnost pravi od jezika, a ne od stvari koje jezik opisuje“. Ovu Handkeovu tvrdnju Drinka Gojković, prevoditeljica romana „Golmanov strah od penala“, sa pravom izdvaja kao sublimaciju piščevog teorijskog stava, koji sprovodi i propituje kroz čitavo svoje delo.
Šta to konkretno, u slučaju predloška za predstavu u SNP, znači? Osamdesetak stranica značenjski izuzetno gustog teksta prati nekoliko dana u životu bivšeg golmana i bivšeg montera, Jozefa Bloha. Prati ih kroz optiku glavnog lika, ali isključivo spoljašnjim, do u sitan detalj opisima sijaset, uglavnom banalnih postupaka i reči kojima je izložen. I naročito zvukova. Dobija se upečatljivo svedočanstvo jedne izuzetne osetljivosti, preosetljivosti na spoljašnje uticaje, koji stižu iz parčića izlomljenog okolnog sveta, lišenog smislene celine.
Od fragmenata romana Ana Đorđević gradi novu konstrukciju, linearnu celinu koju povezuje uzročno-posledično. Frustraciju glavnog lika motiviše neshvatljivo propuštenim penalima na važnoj utakmici, posle čega se čitav njegov život lomi na delove. Egzistencijalnu krizu, koja je i uzrok i posledica fatalnog propusta, Jozef Bloh sada otvoreno i neskriveno živi.
Ako je donekle izneverila Handkeov „strah od priče“, Ana Đorđević je režijom u potpunosti uspela da donese visoki intenzitet tenzije egzistencijalnog grča glavnog lika, njegov doživljaj spoljašnjeg sveta, bolnu ugroženost od postupaka i reči koje za njega gube smisao, i slivaju se u zvučni košmar agresije kojoj je izložen sa svih strana. Sa tom pasivnom pozicijom lika, pri tom konstantno prisutnog na sceni, vrhunski se izborio Marko Marković, koji i u nedelanju uspeva da vidljivo iznijansira snažan unutrašnji naboj, sve valere unutrašnjeg mraka, koji (kao i mutavi dečak koji je nestao, a pominje se u nekoliko navrata) nije u stanju da formuliše i da iskaže, da krikne svoj užas i bol.
Ne bi bilo jasno od čega to Jozef strada, da i okolina nije jednako pažljivo artikulisana. Neke likove je Ana Đorđević preuzela iz romana, nekima – koji samo prođu kroz vidno polje Jozefa Bloha – dala je veći prostor. To se naročito odnosi na bivšu ženu, taj simbol svekolikog uspeha, lepu, hladnu i ostvarenu licemerku, u raskošnom tumačenju Sanje Ristić Krajnov. Milovan Filipović, kao menadžer kluba, glumački precizno nijansira sav apsurd moći koja se nađe u klovnovskim rukama. Bojana Tušup autentičnim ludilom isprovocira svoje ubistvo, dok Tanja Pjevac suptilno demonstrira široku skalu osećanja bivše, ostavljene devojke. Mia Simonović i Mina Pavlica efektno su začinile ovaj spoljašnji košmar, kao da su izašle direktno sa čajanke Ludog šeširdžije.
Taj životni lavirint i bezizlaz jasno je naznačen dekorom Ljubice Petrović, dok kostim Svetlane Cvijanović ima zadatak da prikrije životne pukotine i pruži lažnu sliku kičastog sklada. Muzika Vladimira Pejkovića značajno podržava nemir i tenziju glavnog lika.
Puna preporuka za gledanje.

Aleksandra Glovacki


HANDKEOVI UNUTRAŠNJI SVETOVI

„Golmanov strah od penala“, prema romanu Petera Handkea, adaptacija i režija Ana Đorđević, Srpsko narodno pozorište, Novi Sad i “Veliki pad”, prema romanu Petera Handkea, adaptacija i režija Ljubiša Ristić, KPGT
Scenski tekst „Golmanov strah od penala“, nastao prema romanu Petera Handkea (1970), predložak je za predstavu koja se može definisati kao apsurdna i egzistencijalistička komična drama, upečatljive, košmarne atmosfere. Roman je priličan izazov za dramatizaciju, jer nema upadljivije radnje, usmeren je ka istraživanju jezika i naglašenoj, hermetičnoj introspekciji. Književno je nedvosmisleno vredan, ali je istovremeno vrlo klizav teren za scensko izvođenje. Imajući to u vidu, dramatizacija Ane Đorđević se može označiti uspešnom, jer dinamično razigrava Handkeove unutrašnje svetove, čineći ih teatarski komunikativnim. Radnja otkriva život protagoniste Jozefa Bloha, bivšeg golmana, pokrećući pitanja odnosa između uspeha i neuspeha, pobednika i gubitnika, ali i filozofske probleme funkcije patnje i traženja smisla u lavirintu (prividnog) društvenog besmisla.
Bloha, smlavljenog neuspesima, profesionalnim, kao i ličnim, precizno, snoliko realistički igra Marko Marković, sugestivno prikazujući nagomilani umor od života i bezvoljnost u borbi sa izazovima svakodnevnice. Njegova strpljiva, prodorna i odmerena igra upečatljivo otkriva i duboki antropološki strah od ništavila. Milovan Filipović takođe nastupa preovlađujuće realistički, sa dozama poetske nadgradnje, oblikujući različite likove iz Jozefovog okruženja (Menadžera, Portira, Neznanca). Ostatak ansambla je niz epizodnih likova predstavio sa izraženijom articificijelnošću, plastičnošću, ponekada i parodijom, ističući značenja apsurda. Sanja Ristić Krajnov efektno teatralno igra Jozefovu ženu, ambicioznu spisateljicu koja je postigla ogroman uspeh napisavši knjigu o uspešnom braku, ironično se posle našavši pred razvodom. Njenu užasnutost pred krahom braka, i još više, krahom profesionalnog uspeha, glumica ubedljivo predstavlja sredstvima jedne krute, mehaničke histeričnosti. Likovi Devojke (Bojana Milanović), Obožavateljke (Nikolina Spasić), Krčmarice (Tanja Pjevac), Kelnerice (Višnja Obradović) i drugi, dosledno upotpunjuju plastificiranu galeriju Jozefovog okruženja.
Scenski prostor je takođe artificijelan, beo, predstavlja neobičnu mešavinu doma, toaleta i mesta za rekreaciju, namećući utiske hladnoće i otuđenosti (scenograf Ljubica Petrović, kostim Svetlana Cvijanović). Na pozornici je postavljeno i pet ekrana različitih veličina koji emituju različite prizore, sa različitim estetskim i značenjskim učincima. Na početku i na kraju predstave, kada otkrivaju Jozefa na terenu, u kombinaciji sa audio snimcima, Jozefovim monološkim mislima o izazovima igre, scenski efektno odražavaju njegove unutrašnje nemire. Kasnije su video materijali najčešće suvišni, ilustrativni su i ne doprinose snazi prizora, pri čemu su i estetski nezadovoljavajući. Na primer, snimci devojaka koje koketno plešu u nekoj diskoteci, nepotrebno prate scenu zavođenja koja se odvija uživo na sceni.
U postavljanju drugog, novijeg romana Petera Handkea na scenu, „Veliki pad“ (2011), reditelj Ljubiša Ristić ima sasvim drugačiji pristup. Ne bira dramatizaciju kao uobičajeni postupak prilagođavanja proznog dela scenskom izvođenju, već pušta delove romana direktno na scenu. Njegove izabrane segmente čita glumica Rada Đuričin, preko mikrofona, čiji glas prepoznajemo, ali je ne vidimo jer je smeštena na gornjoj galeriji na sceni, sakrivena drvećem koje markantno određuje prostor. Ona ima ulogu nekakvog di-džeja, kontrolora zabave koji na smenu “pušta” Handkeove reči, i zaglušujuće ritmove elektronske muzike. Scena predstavlja golu prirodu, travu i drveće koji su pravi, a na autentičnost doživljaja bitno utiče njihov miris, kao da smo zaista usred neke poljane.
Jedan nivo izvođenja je zvučni, muzika i šumovi iz prirode su upleteni sa Handkeovim rečima koje izražavaju misli o egzistencijalističkim, antropološkim, političkim temama. Junak romana je stari glumac koji treba da primi nagradu za životno delo, a njegov put, hod do te nagrade gradi radnju, tipičnu za Handkea, u pogledu snažne introspektivnosti i filozofskih značenja, kao i u „Golmanovom strahu od penala“. Glasovi koji materijalizuju Handkeove reči su čisti ili modulisani, iskrivljeni digitalnim efektima, što stvara efekat otuđenja, namećući posebno razmatranje značenja reči. Drugi plan igre grade koreografske scene. Jedne izvodi grupa devojaka nalik vilama, nimfama, koje plesom ilustruju reči. Druge, koje prate rejv, gruvajuću elektronsku muziku i raznobojni lajt-šou, scenski su efektnije, može se reći i opčinjavajuće. Izvodi ih grupa od dvadesetak različitih ljudi, od tinejdžera do baka i deka, osobe šarolikih, autentičnih imidža. U kontekstu Handkeovog romana, oni se mogu shvatiti kao likovi koje protagonista sreće na putu. U više navrata izlaze na livadu, ritualno izvodeći simbolički ples života, pri čemu se grupna koreografija menja, od lakoće pokreta i međusobne bliskosti, do tenzija i posrnulosti. Ovi prizori su zaista efektni, za sebe, kao i poslednja scena, kada ovi autentični ljudi uzimaju knjige od gospođe koja ih razvozi u kolicima za cement. Zatim se svi prostiru na livadu, uranjajući u beskrajne svetove literature, što se može shvatiti kao izraz ideje važnosti čitanja. Predstava nesporno nosi snažne i zavodljive slike, kojima, sa druge strane, fali jača koherencija celine, jasniji spoj izvođenja teksta i vizuelnih rešenja.

Ana Tasić
Kritika je objavljena u Politici 24. oktobra 2021. godine