Đakomo Pučini

MADAM BATERFLAJ

opera u tri čina

Libreto prema istoimenoj drami Dejvida Belaska napisali: Luiđi Ilika i Đuzepe Đakoza

Dirigent: Mikica Jevtić
Reditelj: Aleksandar Nikolić
Scenograf: Bogdan Mrvoš, k. g.
Kostimografkinja: Senka Ranosavljević
Koreografija i scenski pokret: Andreja Kulešević
Hor pripremila: Vesna Kesić Krsmanović
Dečji operski studio pripremila: Verica Pejić
Asistent reditelja i dizajn projekcija: Boris Ercegović
Asistentkinja scenografa: Nada Danilovac
Dizajn svetla: Đorđe Bedov
Prevod: Nada Carina

ULOGE

Ćo-Ćo-San:
Ljupka Rac, k.g.

Suzuki:
Aleksandra Kocić

B. F. Pinkerton:
Stevan Karanac

Kejt Pinkerton:
Andriana Petrovski*

Šarples:
Vasa Stajkić (19.9) / Branislav Stankov (21.9)

Goro:
Igor Ksionžik (19.9) / Dušan Dakić (21.9)

Bonzo:
Goran Krneta

Jamadori:
Nikola Basta, k.g.

Komesar:
Vladimir Zorjan

Službenik registrature:
Bojan Zdravić

Majka Ćo-Ćo-San:
Zorana Dimitrijević

Otac Ćo-Ćo-San:
Bojan Radnov

Dete**
Alisa Jevstignjejeva

Gejša, žena sa istoka:
Ivana Trpčević

Učestvuju: prvaci, solisti, Hor i Orkestar Opere, Balet SNP-a i Dečji operski studio SNP-a

Baletski ansambl: Zorana Dimitrijević, Jelena Marković, Verica Kozarev Klarić, Jelena Danguzov, Mina Radović, Milica Stojanović, Milica Jelić, Sonja Gavrilov, Zoran Trifunović, Bojan Radnov

Američki mornari, japanske sluge (statisti): Vladislav Šeguljev, Luka Stanković, David Vještica, Miloš Pavlov, Miroslav Stojiljković, Marko Nestorović

* Polaznica Operskog studija „Vojislav Soldatović“; umetnički rukovodilac: Violeta Srećković, prvakinja Opere SNP-a
** član Dečjeg operskog studija

Koncertmajstor: Vladimir Ćuković, Sergej Šapovalov
Vazdušna akrobatika: Ivana Trpčević
Korepetitori: Danijela Hodoba Leš, Strahinja Đokić, Igor Dražević
Dopunski hor priprema: Dijana Jocić
Inspicijentkinje: Tanja Cvijić, Sanja Milanov
Suflerke: Sanela Mitrović, Aleksandra Majtan
Obrada teksta za displej: Ivan Svirčević
Repetitorka Baleta: Verica Kozarev Klarić
Konsultant za akrobatiku: Nikola Stamenović
Asistentkinja kostimografkinje: Jovana Matić
Video-bim: Biljana Savić

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni su radionicama SNP-a.

Predstava traje oko dva sata i trideset minuta i ima dve pauze (posle I i II čina).

Praizvedba: 17. februara 1904, Milanska skala, Italija
Prvo izvođenje u SNP-u: 22. marta 1921, Novi Sad
Premijera: 16. maja 2026, scena „Jovan Đorđević“, 19.00



I čin – Američki pomorski oficir Pinkerton odlučio je da se oženi mladom dražesnom gejšom Ćo-Ćo-san koju je nazvao Baterflaj (Leptirica). Kupio je malu kuću sa cvetnim vrtom. Posećuje ga američki konzul Šarples iz Nagasakija, koji nevoljno prima Pinekrtonovo ironično objašnjenje da, prema japanskim zakonima, brak i kuću može otkazati svakog prvog dana u mesecu. Ipak, konzul misli da je Ćo-Ćo-san iskreno zavolela Pinkertona i da ovaj ne bi smeo povrediti njena osećanja. Ali Pinkerton nazdravlja pravom braku s jednom Amerikankom (Dovunque al mondo).
Izdaleka se čuje pesma, stiže nevesta sa svatovima. Trgovački posrednik Goro kazuje Amerikancima da je petnaestogodišnja Ćo-Ćo-san iz otmene plemićke porodice koja je osiromašila, pošto je njen otac pao u nemilost na dvoru i koji je, po nalogu Mikada, izvršio samoubistvo harakirijem. A Ćo-Ćo-san je, među ostalim stvarima, donela i nož kojim se njen otac ubio.
Pošto se obavila kratka ceremonija venčanja, gosti se pripremaju za odlazak, konzul je s činovnicima već krenuo natrag u grad.
Ćo-Ćo-san iz daljine čuje kletvu. Njen stric, stari japanski sveštenik Bonzo, doznavši da je nećaka napustila svoju veru, dolazi i proklinje je (Cio-Cio-san!). Ona je zbog toga duboko potresena, ali se ipak, sva srećna, predaje ljubavi prema Pinkertonu (Bimba dagli occhi pieni di malia).

(pauza)

II čin – Prošle su tri godine. Pinkerton je bez reči i pozdrava napustio svoju nevestu posle nekoliko meseci. Svi nagovaraju Ćo-Ćo-san da ga zaboravi i da potraži sreću na drugoj strani, ali ga ona i dalje verno čeka.
Kada joj Suzuki nagovesti da im je preostalo malo novca, ona razočarano zaključuje da previše troše. Teši se i nada, i uverava Suzuki kako će se jednog dana Pinkertonov brod pojaviti u luci Nagasakija (Un bel dì vedremo).
Konzul Šarples posećuje Ćo-Ćo-san. Ona je sva van sebe od uzbuđenja jer sluti da joj on donosi vesti od Pinkertona. Konzul je smeten, pošto mu je Pinkerton poslao pismo u kojem ga zvanično moli da saopšti Baterflaj o njegovoj ženidbi s jednom Amerikankom. Uzbuđenje Ćo-Ćo-san ne uliva snagu Šarplesu da bi joj saopštio sadržaj čitavog pisma.
U tom času dolazi princ Jamadori. On joj se udvara, a Ćo-Ćo-san ga uporno odbija. Jamadori odlazi, ali s nadom da će ona promeniti svoje mišljenje. Konzul Šarples joj tada saopštava da ju je Pinkerton možda zaboravio i da se nikada više neće vratiti. Na te reči Ćo-Ćo-san ogorčeno prekida razgovor i izlazi iz sobe. Odmah zatim se vraća, s malim plavokosim detetom i s pitanjem: „Zar Pinkerton može zaboraviti ovo?” Šarples je ganut, jer Pinkerton ne zna da ima sinčića, ali će mu konzul to svakako javiti.
Nakon konzulovog odlaska, Suzuki uzbuđeno javlja Ćo-Ćo-san da se Goro, koji je doveo Jamadorija, naokolo šunja i svima priča kako se ne zna ko je otac deteta. Zbog toga će Ćo-Ćo-san čak i zapretiti nožem Gorou, koji uspeva da pobegne.
Tada odjekne hitac iz luke. Veliki ratni brod doplovio je u Nagasaki. Ćo-Ćo-san gleda kroz durbin, i pokušava da pročita ime broda. Da, to je Pinkertonov brod! U velikoj radosti ona i Suzuki donose iz vrta cveće kojim ukrašavaju kuću (Tutti i fior?), a zatim se sprema da čeka s detetom i Suzuki svoga muža. Iz daljine se čuje pesma mornara u luci.

(pauza)

III čin – Svanuo je dan. Suzuki se budi i nagovara Ćo-Ćo-san da se odmori. Ona pristaje i izlazi iz sobe noseći usnulo dete kojem peva uspavanku. Suzuki ostaje sama, te nju prvu susreće Pinekrton, u pratnji svoje žene Kejt i konzula. Suzuki je svesna da će to biti kraj Ćo-Ćo-san. Pinkerton i Šarples traže od nje da nagovori Ćo-Ćo-san da Pinkertonu i njegovoj ženi preda sina. Suzuki pristaje teška srca, uz uslov da prvo ostane nasamo s njom. Pinekrton, zbog griže savesti, ne može više da izdrži, te se povlači (Addio, fiorito asil).
Dolazi Ćo-Ćo-san. Ugledavši konzula, pomišlja da je tu i Pinkerton. Traži ga svuda po kući, ali nailazi samo na ledeno ćutanje prisutnih. Spazila je nepoznatu damu koja se šeta u vrtu. Ćo-Ćo-san, pošto je saznala istinu i razlog dolaska američkog bračnog para, lomi se, ali na kraju pristaje da preda dete, obraćajući se sada mladoj Amerikanki, kao „najsrećnijoj od svih žena”.
Ćo-Ćo-san postavlja jedan jedini uslov – da Pinekrton dođe sam po sina, kroz jedan sat.
Posetioci odlaze, a Ćo-Ćo-san uzima očev nož i čita posvetu na njemu: „Bolje je časno umreti nego nečasno živeti.” Sluteći nesreću, Suzuki šalje dete u sobu kod majke. Ćo-Ćo-san ljubi i grli sina, upućuje mu poslednje zbogom (Tu? Tu? Piccolo iddio). Ostavši sama, ubija se iza paravana očevim nožem. Pinkerton stiže ali kasno.