Koprodukcija Srpskog narodnog pozorišta i Centra za razvoj vizuelne kulture

Momčilo Nastasijević

KOD VEČITE SLAVINE

Rediteljka: Sonja Petrović
Dramaturškinja: Mina Petrić
Scenografi: Željko Piškorić i dr Mladen Stojanović
Kostimografkinja: Jasmina Radujko
Saradnik za scenski pokret: Igor Greksa
Saradnik za scenski govor: dr Dejan Sredojević
Dizajner svetla: Nikola Marinkov
Stručna saradnica: dr Jelena Sokić
Saradnica na tekstu: Nikolina Đukanović

Podela:
Sonja Kesler / Mia Simionović
Stefan Vukić
Bojana Milanović
Vukašin Ranđelović
Miloš Lazić
Stefan Starčević
Mia Simonović / Katarina Bradonjić
Alisa Lacko
Nina Rukavina / Anđela Pećinar
Nenad Pećinar
Dimitrije Aranđelović

Autori i izvođači muzike:
Stefan Seethaler
Danijel Seethaler
Filip Grubač
Igor Sakač
Petar Banjac

Inspicijent: Vladimir Savin
Sufler: Srđan Stojnović
Majstor tona: Jovan Živković
Asistentkinja scenografa: Nada Danilovac

Premijera: 21. februar 2022, scena „Pera Dobrinović“



Ova drama govori o praroditeljskom grehu i posledicama postupaka naših predaka. Sled događaja kakav postoji u drami Kod Večite slavine zastupa ideju da prošlost determiniše budućnost, tj. da sadašnje generacije trpe posledice delanja prethodnih.

Međutim, možda i važnije pitanje od ove biblijske ideje o pragrehovima jeste pitanje načina na koji se gresi prenose? Dakle – ne samo da li su naši preci činili zlo, a mi nastavili da se ponašamo po istom modelu, nego i šta nas nagna da ponavljamo njihove greške? Da li su upravo prećutkivanje i zataškavanje srž ovog nesretnog lanca? Šta mi zaista znamo o tome?

Stava sam da je čitava moja generacija odrastala na ne lažima o istoriji nego na selektovanim informacijama, a da priča o kulturnom identitetu jednog naroda ne može da počiva na površnim informacijama i legendama, mitovima. Nego isključivo i samo na istini. Iz tog razloga i ova predstava izgleda kao bajka, legenda, mit, kao nešto što nismo tačno sigurni da je postojalo.

U drami Kod Večite slavine jedan zločin prouzrokuje sledeći i tako dalje u uzročno-posledičnoj vezi dolazimo do modela stradanja koji ne može da se prekine, koji traje dan danas. Čini se da smo u kulturno-nematerijalno nasleđe osim modela nasilja dobili i veštinu prećutkivanja i sklanjanja glave od nesrećnih okolnosti, a identitet svake sledeće generacije još je nedefinisaniji ili definisan lažnim ili poluinformacijama. Zbog toga se vremenom u ljudima koji stasavaju u neznanju sve više razvija apatičnost prema okruženju i ekstremne pojave i osećanja kao što su bes, agresija, mržnja… Likovi iz Nastasijevićeve drame su „ekstremne“ i devijantne pojave učiniće se ničim izazvano i nemotivisano… Međutim, upravo je motivacija za njihovo posrnuće duboko ukopana u kolektivno nesvesno, jer kako kaže sam Nastasijević: „Klica mog stradanja zametnu se pre nego ja u materi.“

Naša predstava poziva na suočavanje sa zlom, njegovo priznavanje i odluku da se taj uzročno-posledični model nasilja svesno prekine.

Sonja Petrović

Boraviti u tekstu Momčila Nastasijevića, za mene, isprva nije bilo udobno.

Svaka je reč važna, misao eliptična, glavni karakteri mahom ludi, strasti ključaju tako da i čitalac/teljka ostaju bez daha, neumoljiva mašina dramske radnje melje likove i vreme…

Čitam, zato, tražeći puta, iznova i iznova sve što je čovek napisao. I, gle čuda, sve je to jedan tekst, isti tekst, palata osvetljena svećom, uvek iz drugog ugla. Ushićenje.

Pravim izbor autorove poezije, ona postaje tekst na koji kompozitori stvaraju muziku predstave. Postaje i tekst bajalica koje izgovara Tina. Otvorim li sabrana dela Nastasijevića pronaći ću rečenicu koja osvetljava druge.
Evo i sad: „Ali što se tamno nasluti čulom ili mišlju ili snom, to se već nevidimo zametnulo i raste u ostvarenju, da se na koncu opipljivo pokaže.“ (Reč o životu oca Todora ovog i onog sveta).

„Kod Nastasijevića se stalno traži – ali i nalazi. Slutnja o nekoj melodiji je putokaz, i najzad izlazimo na pravi put.
Otprilike takav je stvaralački potez Nastasijevićev: pričulo se, znači da negde jeste, – slušamo, tragamo, čujemo: tu smo“ (S. Vinaver, Momčilo Nastasijević)

Autorova veza sa folklornim, sa hrišćanskim i sa srednjovekovnim vodi daljem istraživanju. Momčilo Nastasijević pisao je jednim uhom oslonjen na maternju melodiju i na narodno predanje. Autorov svet simbola postaje višeznačniji, dolazi u vezu sa drevnim, sudbinskim, magijskim… Sve što je naslućeno, odsanjano, što je pohranjeno u nesvesnom ljudi koji su imali tu sreću i nesreću da odrastaju na ovim prostorima, prisutno je i živo u njegovom tekstu.

Najzad, u osluškivanju, istraživanju, čitanju, radu… i meni se: „Otvorilo duši.“ Zapevao je jezik Nastasijevićev tako da ga svuda čujem, prevodim sopstvene misli u njegovu melodiju.

Kako je lepo boraviti u njemu. Možda ga nikad ne napustim.

Mina Petrić