Željko Hubač

BERLINSKI ZID

Kad se mi mrtvi zaigramo živih

Režija: Željko Hubač
Dramaturg: Aleksandar Milosavljević
Kompozitorka: Irena Popović Dragović
Scenograf: Željko Piškorić
Kostimografkinja: Marina Sremac
Asistentkinja dramaturga: Divna Stojanov
Lektor: dr Dejan Sredojević

Igraju:
Skender / Velimir: Milan Kovačević
Faruk / Raško: Peđa Marjanović
Petrit / Vasilije: Dušan Vukašinović
Dita / Marija: Marija Medenica
Enver / Dimitrije: Marko Savić
Ana: Nina Rukavina

Inspicijentkinja: Snežana Radovanov
Suflerka: Snežana Kovačević / Anisija Bogdanov
Majstor svetla: Borislav Gaković
Majstor tona: Dušan Jovanović

Prva proba: 16 maj 2021, VIP salon
Premijera: 9. mart 2022, Kamerna scena

Predstava traje: oko jedan sat



Reč dramaturga

O drami Berlinski zid u kojoj se ne pominju Berlin a ni zid

Drama Berlinski zid ima dugu istoriju. Menjala se onako kako su se menjale epohe u kojima smo živeli. A njih je bilo mnogo, kako to već biva na ovim prostorima koji – kako je to odavno konstatovano – proizvodi više istorije nego što je u stanju da procesuira, i munjevito su se smenjivale; često mnogo brže no što smo mogli i da registrujemo mene. (Bili smo, a i još smo, nalik onoj poslovičnoj žabi koja se kuva u loncu, samo što se mi ne kuvamo na tihoj vatri nego smo oguglali na ekspres-lonac.) U takvoj pometnji, buci i besu povesti, uspeli smo da previdimo i rušenje famoznog Zida koji nije delio samo Berlin, a s njim i dve Nemačke, nego i dva univerzuma, dve stvarnosti…

Hubač je, naime, napisao nekoliko verzija ovog komada i u svakoj sam jasno prepoznavao da želi da se od nečeg distancira, kao da pokušava da početnu dramsku situaciju odvoji od najneposrednijih istorijskih okolnosti, od prvobitnog sukoba partizanskih i četničkih familija tokom Drugog svetskog rata, do srpsko-albanskih animoziteta i rata iz 1999. A onda su se, u jednoj od finalnih verzija, naglo podigle magle. Prostor u kom se dešava radnja nije promenjen, i dalje je to Kosovo, rat je i sada do paroksizma zaoštrio sve silnice sukoba koji razdire dramatis persone, ali akcenat više nije na tragediji koja eruptivno izbija iz činjenice da se u ovom svetu, pa i kod nas, ljudi još uvek dele po nacionalnoj i religijskoj osnovi, niti su se u drami čuli daleki odjeci šekspirovske veronske povesti, u njoj nije diminirao bat teških ćosićevskih deoba; stidljiva nežnost iz prethodnih verzija dobila je snažne obrise uverljive liričnosti, a svaki od likova je očvrsnuo na način koji me je podsetio na prvi Željkov dramski tekst koji sam pročitao, na komad Bliži nebu.

Berlinski zid je sada drama o ljudima koji su sami sebe osudili na prokletstvo, između ostalog i stoga što odbijaju da primete da uprkos jednoličnoj svakodnevici i prividu nepromenjivosti, stvarnost oko njih dobija drugačije obrise, da se svet promenio, pa i da je negde daleko od njih, i mimo njihovog vidokruga srušen jedan zid. Osim toga, Hubačevi dramski junaci ne primećuju ni da su odavno mrtvi, premda dišu, jedu, piju, fingiraju ljubav, brigu, porodični život… A ne vide (ne osećaju) ni da ono za šta misle da im je svetinja – zemlja, kuća, imanje – i što postavljaju kao presudni princip vlastitog delovanja, zapravo nemaju kome da ostave. Berlinski zid, naime, svedoči o toj fatalnoj inerciji koja se, dabome, tiče nas danas, tiče se i, naravno, Kosova, ali bi takvo svedočanstvo, verujem, prepoznali i na drugim prostorima. Pa i onim čiji sužnji znaju da je Berlinski zid srušen. Iz te pozicije je, zatim, Hubač smelo i bez imalo sujete započeo rad – ne više na novoj verziji drame nego na vlastitoj adaptaciji sada već teksta buduće predstave.

Ne verujem odviše u predstave koje po svom tekstu režira pisac komada, ali ovaj autor, osim što se odavno upustio u avanturu režiraranja i što je praktično ceo život proveo u pozorištu, ima i bogato iskustvo rada u teatru, te vrlo dobro zna da dramski tekstovi ponajpre postoje zbog scene i da uistinu ožive tek kada dramske replike izgovore glumci. Zato se bezrezervno i sa zadivljujućom odlučnošću još pre prve probe, a naročito kada se sreo s glumcima, odricao čitavih pasaža teksta koji je svojom rukom ispisao i, (kritički) prateći sugestije i sledeći logiku teatarske igre, takođe svojeručno, načinio konačni tekst koji je ponudio pozornici. Ni tu nije kraj jer je i na ovim probama potvrđeno prastaro pravilo da se logike dramskih situacija menjaju kada živi ljudi preuzmu dramski tekst.

Sada je Berlinski zid još uzbudljivija priča u kojoj Kosovo nije prazan prostor zgodan za afirmaciju (i podgrevanje) resentimenta nego metafora o životu zarobljenih i odavno umrlih ljudi.

Aleksandar Milosavljević

Igra stvari, stvar igre

Povodom dosadašnjeg ostvarenog opusa Željka Hubača mogu se izneti dve osnovne tvrdnje: prvo, da je reč o jednom od najprovokativnijih fenomena u savremenom srpskom pozorištu, i drugo, da se taj fenomen u odnosu na dominantne aktuelne tokove srpske dramaturgije pojavljuje kao atraktivan, ubedljiv i dobrodošao – izuzetak.
[…] Kada se pomenuti opus sagleda sa opšte žanrovske tačke gledišta, očigledno je da se unutar njega – dabome, na nivou hipoteze – mogu sagledati dve osnovne tendencije: uslovno bi komediografsko/komičkoj pripadala dela ‘Ajduci su opet među nama i Otmica i vaznesenje Julijane K, dok se u vrstu realističke drame sa tragičkim implikacijama mogu svrstati Bliži nebu i Berlinski zid; da takva podela ima svoja ograničenja (i skrivene „ograde“), posvedočiće (…) i drama Bizarno.
[…] Iskoračivši na neposredan način u materijal aktuelne istorije – zaplet se odvija na Kosovu, tokom 1999. godine – Hubač se dramom Berlinski zid upušta u novi sloj istraživanja ljudske sposobnosti za nasilje i praštanje – ali i na novi način artikuliše motiv porodice. Dok je u Bliži nebu fenomen porodice „samo“ elemenat srozavanja egzistencije likova ili izgubljena vrednost, ovde se porodica pojavljuje kao pokretač ali i žrtva patnje. Bilo da je reč o albanskoj porodici, gde otac Skender primorava mentalnom ucenom Anu (srpsko-hrvatskog porekla!) da se odrekne njegovog sina Petrita, bilo da se radi o srpskoj, Velimirovoj porodici, unutar koje je snaha Marija suočena sa ljubavlju braće Vasilija i Raška, upravo su uslovnosti porodičnih odnosa ona sila koja – zajedno sa istorijom, ali i mimo nje – urušava živote likova. Upravo to i jeste razlog zbog kojeg Hubač, u tri suptilno naznačena dramska kruga, insistira na pitanju dece – tuđe ili usvojene, prihvaćene ili izgubljene; svet u kojem su nerazrušivi zidovi podignuti unutar ljudi, može preživeti samo ako dozvoli mogućnost prihvatanja tuđeg deteta kao priznanja Drugog.

(Iz Pogovora zbirke drama Bizarno Ž. Hubača, KIZ Altera i Šabačko pozorište, Beograd / Šabac 2012)

Svetislav Jovanov