Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, Dramsko kazalište „Gavela“, Zagreb, Narodno pozorište Sarajevo i MESS Sarajevo

Darko Cvijetić

ŠTO NA PODU SPAVAŠ

Režija: Kokan Mladenović
Dramatizacija: Kokan Mladenović, Mina Petrić, Darko Cvijetić, Dubravko Mihanović, ansambl predstave
Scenografija: Marijela Hašimbegović
Kostim: Marita Ćopo
Muzika: Irena Popović Dragović
Pokret: Amila Terzimehić
Dramaturzi na predstavi: Mina Petrić i Dubravko Mihanović
Lektor: dr Dejan Sredojević
Asistent reditelja: Igor Pavlović

Igraju:
Darko Cvijetić
Aleksandra Pleskonjić
Merima Lepić Redžepović
Tena Nemet Brankov
Saša Krmpotić
Sven Šestak
Igor Pavlović
Maja Izetbegović
Aldin Omerović
Ivan Grčić
Darko Radojević / Aljoša Đidić
Nikola Baće
Stevan Uzelac

Inspicijent: Snežana Radovanov
Sufler: Nataša Barbir
Majstor svetla: Nikola Marinkov
Majstor tona: Vladimir Ognjenović
Asistentkinja scenografkinje: Nada Danilovac

Prva proba: 15 maja 2022. u Dramskom kazalištu „Gavela“ u Zagrebu
Premijera: 27. septembra 2022, scena „Pera Dobrinović“

Predstava traje: oko 2 sata

Dekor je izrađen u Sarajevu, a kostimi u Srpskom narodnom pozorištu i „Gaveli“.



Reč reditelja

Darko Cvjetić je pesnik koji, poput Marine Abramović u Balkan ’baroque’, sedi zatrpan kostima nevinih žrtava jugoslovenskih ratova. Daje im glas i smisao, nadu da nisu uzalud postojali i da njihovo stradanje, budemo li znali da čitamo Darkove knjige, nije bilo uzaludno, i da ćemo nakon svega shvatiti da su narodi na ovim prostorima do te mere povezani i prepleteni da je nemoguće naneti zlo drugome, a da istovremeno ne naneste zlo i sebi.
Za nas koji još duboko verujemo u ideju Jugoslavije, njegova literatura predstavlja meru ljudskosti, poštenja i praštanja. Darkove reči uspevaju da odškrinu varljivi tračak nade da će, jednom, na ovim prostorima ljudi pobediti narode, bez obzira koliko se ti narodi duboko zakopavaju u falsifikate sopstvenih novijih istorija.
Pozorište ne može da se utrkuje sa strahotama stvarnosti. Ono poseduje sopstveni jezik koji nadrasta stvarnost, preispituje je, rekontekstualizuje, dajući joj novi smisao. Scenski jezik, a pogotovu jezik koji ishodi iz velike literature, mora u svesti gledaoca da ostavi prostor za sukreaciju, za davanje definitivnog oblika katastrofe, isto onako kako taj gledalac u svojoj mašti otelotvoruje događaje dok čita knjigu.
Sve Darkove pesme, crtice, romani, dnevnici, slažu veliki pazl naše katastrofe, ishode iz iste poetike i etike, i logično se nastavljaju u samoiznurujućem piščevom naporu da nam, uprkos svemu i nakon svega, ponudi očovečenje nas samih.
U Šindlerovom liftu, prethodnoj predstavi koju sam u Sarajevu režirao po Cvjetićevom romanu, crveni soliter, u kome i danas živi Darko Cvijetić, postaje metafora Jugoslavije i njene katastrofe. Pogrom i stradanje muslimanskog stanovništva Prijedora, od dojučerašnjih komšija (a uslov prave tragedije je, kako Aristotel kaže, da u njoj stradaju „bližnji“), Darko dovodi do munkovskog krika koji ne prestaje da nam para uši i ne dozvoljava da se nad nevino stradale spusti tišina.
Što na podu spavaš iz kolektiviteta solitera prelazi u intimu Darkove porodice. Upravo ta porodica, srpsko/hrvatsko/ukrajinsko/jevrejska, postaje metafora jugoslovenske tragedije.
Od masakra nad vojnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, preko opsade i katastrofe istog tog grada, do apsurdnih i besmislenih smrti koje u svoj vrtlog uvlače i samog pisca, kao učesnika, svedoka, brata, sina, onog koji čistih ruku zapisuje kako je bilo, povređujući bližnje i sebe, da više niko nikada ne bi bio povređen na ovim prostorima, Što na podu spavaš postaje literarni kamen temeljac neke nove zajednice ljudi na ovim prostorima, jer ljudima treba zajednica, dok su narodu potrebne države.
U ovoj predstavi Darka Cvijetića igra sam Darko Cvijetić, postajući istovremeno i subjekt i objekt sopstvene priče. On će morati da, poput Orfeja, siđe u sopstveni had i suoči se sa svojim mrtvim i živim likovima, sa sopstvenim sećanjima i neprebolima. Lik Darka Cvijetića će još jednom proći kroz traumatična iskustva pisca Darka Cvijetića, da bi, žrtvujući sebe, nama ponudio nadu. Na tom putu će njegovi likovi kreirati pisca, barem onoliko koliko on kreira njih. Dvanaestoro odličnih glumaca iz „Gavele“, Srpskog narodnog pozorišta i sarajevskog Narodnog pozorišta su, učestvujući u kreiranju svakog segmenta predstave, pokazali spremnost
da se uhvate u koštac s kolektivnom traumom naših prostora, tvoreći istovremeno atmosferu zajedništva i bliskosti koja, sama po sebi, ispunjava cilj naše predstave – preispitivanje naših mogućnosti da posle svega stvorimo zajednički život, a ne suživot, kako to političari vole da kažu.

Pisac na sceni u ulozi pisca

Neobično je i veliko, i strašno, i začudno biti na sceni onaj koji je napisao roman po kojem je Majstor Kokan Mladenović uradio predstavu.
Biti sa sopstvenim likovima, probuđenima iz romanesknosti, razgovarati s njima koji su došli i iz mašte i iz stvarnosti, smijati se, plakati, dodirivati ih, nevjerojatno je i suludo iskustvo, kakvo samo teatar još može sazdati u svijetu iluzija koje proždiru dokumente…
Ponekad pomislim da oni postoje i više od mene, koji tek sebe samoga predstavljam.

Darko Cvijetić