EVGENIJE ONJEGIN

lirska opera u tri čina

Libreto: Petar I. Čajkovski i Konstantin Šilovski, prema istoimenom romanu u stihovima Aleksandra S. Puškina
Dirigent: Mikica Jevtić
Reditelj i koreograf: Lino Privitera (Lino Privitera, k.g. Italija)
Asistent reditelja i koreografa: Hakik Džani (Hakik Xhani, k.g. Albanija / Italija)
Scenografkinja: Kristina Ruso (Cristina Russo, k.g. Italija)
Hor pripremila: Vesna Kesić Krsmanović
Autor video-projekcija: Florijan Čanga (Florian Canga, k.g. Albanija)

Uloge:

Tatjana, kćer Larine
Danijela Jovanović (5.9) / Maja Andrić (8.9)

Evgenije Onjegin
Željko R. Andrić

Olga, kćer Larine
Višnja Radosav

Vladimir Lenski, pesnik
Stevan Karanac

Larina, udovica brigadira i veleposednika Dmitrija Larina
Violeta Srećković

Filipijevna, dadilja
Valentina Milenković

Knez Gremin
Goran Krneta

Trike, Francuz
Igor Ksionžik

Kapetan
Branislav Stankov

Zarjecki, prijatelj Lenskog
Vladimir Zorjan

Solo tenor
Aleksandar Tolimir (5.9) / Bojan Zdravić (8.9)

Seljaci, seljanke, gosti na balu, veleposednici i njihove supruge, oficiri; Peterburg i okolina, 1820.

Učestvuju Hor, Balet i Orkestar SNP-a

Balet: Melisa Brođin, Elizaveta Maslova, Milica Stojanović, Žaklin Robu, Dunja Popović, Samanta Martinez, Verica Kozarev Klarić, Milica Jelić, Bojana Mitić, Jelena Marković, Irena Mesaroš, Bojana Matić, Nikola Stamenović, Leandro Leme, Arči Anderson, Havier Osa Menor, Leonardo Binelo, Mihail Sergejev, Vasilij Soboljev

Statisti: Vladislav Šeguljev, Stefan Mikan, Miroslav Stojiljković, Marko Nestorović

Vokalna pedagoginja: Olga Fatejeva (k.g. Italija)
Koncertmajstori: Vladimir Ćuković, Sergej Šapovalov
Asistentkinja reditelja: Katarina Mateović Tasić
Korepetitori: Danijela Hodoba Leš, Strahinja Đokić
Dopunski hor pripremio: Jovan Pejić
Korepetitor hora: Nemanja Števanov
Inspicijentkinje: Tanja Cvijić, Sanja Milanov
Suflerke: Sanela Mitrović, Aleksandra Majtan
Displej i adaptacija prevoda za titl: Ivan Svirčević
Lektor-saradnik za ruski jezik: Zoran Marović
Repetitorka Baleta: Vesna Brkić
Korepetitori Baleta: David Bogdanović, Mihajlo Miletić
Tonski saradnik Baleta: Predrag Petruševski
Majstor svetla: Đorđe Bedov
Video-bim: Đorđe Vernački, Boško Rauš, Dimitrije Mrđanov, Radivoj Dožić
Dekor: „La Bottega Fantastica & Co“, pozorišna kinematografska scenografska oprema, Katanija (Italija)

Korišćeni su kostimi iz fundusa Srpskog narodnog pozorišta.

Opera se peva na ruskom jeziku. Traje oko tri sata i ima 2 pauze (posle I i II čina)

Praizvedba: 29. marta 1879, Malo pozorište, Moskva
Prvo izvođenje u SNP-u: 8. oktobra 1924.
Premijera: 28. marta 2023, scena „Jovan Đorđević“, 19.00, za Dan SNP-a

Tokom 162. sezone, Opera SNP-a svim programima obeležava 75 godina od njenog obnovljenog i kontinuiranog rada i 125 godina od prvih operskih predstava u Novom Sadu.



Prvi čin – Veče je u vrtu imanja veleposednice Larine. Larina osluškuje pevanje svojih kćeri, Filipijevna joj pravi društvo. Iza scene čuje se hor seljaka koji se postepeno približava; pevaju rusku ljubavnu narodnu pesmu. Pozdravljaju Larinu i na njenu želju pevaju joj i igraju veselu narodnu pesmu, a zatim se udaljuju. U vrt dolaze Tanja s knjigom, zamišljena, i Olga, vesela devojka.
U vedroj ariji Olga objašnjava svoju prirodu (Я ne sposobna k grusti tomnoй … / Nisam sklona iznurujućoj seti…). Larina i Olga su zabrinute za Tatjanu koja se toliko uživela u ljubavni roman da pati zajedno s junacima. Olga je zadirkuje, a Larina misli da su to samo izmišljotine i da u životu „nema junaka“. Ćaskanje prekida dolazak Lenskog i Onjegina.
Njihov dolazak unosi uzbuđenje u ovaj idilični porodični mir. Onjegin je sused Lenskog, bezbrižan mladić koji veselo provodi život bez obaveza u Petrogradu. Slučajno se našao u selu. Postao je naslednik nakon smrti svog strica i odlučio je da na posedu živi povučeno. Lenski, pesnik i sanjalica, postaje njegov prisni prijatelj. Posle prvih učtivosti Larina i Filipijevna odlaze da spreme posluženje, a Lenski jedva čeka trenutak da ostane nasamo sa svojom Olgom, dok Onjegin bez oduševljenja, iz pristojnosti vodi razgovor s Tatjanom. Lenski je nestrpljiv i veoma zaljubljen. Svaki trenutak koji provodi odvojen od Olge za njega je mučenje, zbog čega mu se Olga pomalo podsmeva. U svom ariozu Lenski joj ispoveda ljubav strasno (Я lюblю vas, я lюblю vas, Olьga / Volim vas, volim vas, Olga). Larina i Filipijevna pozivaju goste u kuću na čaj. Onjegin objašnjava Tatjani kako mu je bilo dosadno da provodi dane sa bolesnim stricem…
Tatjana je konačno u svojoj sobi. Susret s Onjeginom ju je potresao – zaljubila se na prvi pogled. Zamišljena je, a Filipijevna je teši. Tatjana bi htela da zna da li je i Filipijevna nekad bila zaljubljena. A njena mladost je bila tužna – s trinaest godina su je udali za dečaka mlađeg od nje i o ljubavi ne zna ništa. Tatjana joj priznaje da se zaljubila. Filipijevna je zbunjena pa Tatjanu ostavlja samu.
Tatjana odlučuje da Onjeginu prizna svoje osećanje (Začem, začem vы posetili nas? / Zašto, zašto ste došli kod nas?).
Jutro je. Ulazi Filipijevna kojoj Tatjana predaje pismo za Onjegina. U skrivenom kutku vrta na imanju Larinih, na mestu gde je Tatjana u pismu zakazala sastanak Onjeginu. Čuju se devojke koje pevuše. Prva stiže Tatjana, razmišljajući kako će Onjegin shvatiti njeno priznanje. Dok je ona veoma uzbuđena, Onjegin reaguje suzdržano i hladno (No я ne sozdan dlя blaženstva / No, nisam stvoren ja za sreću). Tatjana je strašno povređena zbog toga i shvata da on nije dostojan njene ljubavi.

Drugi čin – Na malu svečanost kod Larinih dolaze prijatelji, susedi, tu su Lenski i Onjegin. Gosti se zabavljaju, igra se starinski valcer. Onjegin najpre igra s Tatjanom, ali kada čuje spletkarenje starijih žena, odlučuje da napakosti Lenskom koji ga je nagovorio da dođe na proslavu, tako što će igrati s Olgom. Napadno joj se udvara, a Olga, bez zle namere, prihvata ovu igru. Lenski je ljubomoran. Igru za igrom Olga poklanja Onjeginu, ne shvatajući da tu ima nečeg lošeg. Lenski je duboko pogođen. Neprijatnu scenu prekida dolazak starog Francuza Trikea, koji živi na obližnjem imanju jednog plemića. Smešni Trike peva Tatjani, koja slavi imendan, francusku pesmu – sjajni kuplet kojim stvara vedro raspoloženje. Igranka se nastavlja, valcer smenjuje mazurka. Onjegin ponovo igra s Olgom i udvara joj se. Uz to, rečima izaziva Lenskog koji više ne može da podnese njegovo vladanje i poziva ga na dvoboj.
Lenski se podseća lepih časova koje je proveo u kući u kojoj sad toliko pati. Olga strahuje za ishod dvoboja, a Onjegin, koji nije mogao a da se ne našali s Lenskim, razmišlja kako sad da se izvuče iz neprijatne situacije. Svi odgovaraju Lenskog od njegove namere, ali on insistira na dvoboju. Oprašta se, predosećajući svoju pogibiju.
Mlin na obali reke, rano je zimsko jutro. To je mesto dvoboja između Lenskog i Onjegina. Lenski je sa svojim sekundantom već stigao. Lenski tužno mašta o proteklim danima sreće i razmišlja o sudbini, kao da su mu trenuci odbrojani. Svoje misli koncentriše na Olgu koju neizmerno voli i peva svoju najdirljiviju ariju (Kuda, kuda, kuda vы udalilisь, vesnы moeй zlatыe dni? / Kuda, kuda, kuda ste othrlili, proleća moga zlatni dani?). Stiže i Onjegin sa svojim sekundantom. Dok se sekundanti dogovaraju o dvoboju, dva bivša prijatelja razmišljaju o putevima sudbine koja ih je pretvorila u suparnike. Dvoboj počinje. Onjegin puca, Lenski pada pogođen.

Treći čin – Petrograd, bogata plemićka kuća u kojoj se održava bal. Gosti prelaze iz sale u salu, sve blista u raskoši, igra se poloneza. Tu je i Onjegin. Dosadno mu je, nigde ne nalazi mir, proganja ga slika Lenskog, mladog prijatelja kojeg je ubio. Mnogo godina otada je prošlo, a Onjegin je još uvek sam, bez doma i žene, bez spokojstva i radosti. Tatjana se u međuvremenu udala za kneza Gremina koji je neizmerno voli i poštuje. Potisnula je čežnju svoje mladosti, ljubav prema Onjeginu, i postala primerna supruga, dama koja se sa sigurnošću kreće u najvišem petrogradskom društvu. Svi joj ukazuju poštovanje i divljenje. Onjegin je jedva prepoznaje, istovremeno je oduševljen i zbunjen. Tatjana jedva skriva svoje uzbuđenje kada je njen muž, knez Gremin, predstavlja Onjeginu. Gremin objašnjava Onjeginu svoje osećanje, divljenje prema Tatjani i beskrajnu sreću (Lюbvi vse vozrastы pokornы / Ljubav svim uzrastima vlada). Onjegin je potresen. Tatjana se oseća umornom i u pratnji muža napušta bal. Onjegin ne može da veruje da je to ista ona devojka kojoj je jednom tako hladno i bezosećajno odgovorio na njeno priznanje ljubavi. Prvi put njegovo se srce pokrenulo. Zaljubio se vatreno i ne pomišljajući da je Tatjana vezana za drugog čoveka.Gostinska soba u kući kneza Gremina. Jutro je. Tatjana je sama i teško joj je, jer se Onjegin ponovo isprečio na njenom putu, uneo je u njenu smirenu dušu nemir. Oseća da ga voli istom mladalačkom ljubavlju kojom je bilo ispunjeno njeno srce. Onjegin ulazi, pada joj pred njene noge, ali ga ona posmatra mirno. Podseća ga na trenutke kada je odbacio njenu ljubav. Nije ga prekorevala, čak je našla opravdanje za njegov postupak. Zašto je sada uznemirava? Tada mu se nije svidela devojka iz zabačene seoske pustoši, a sada se zaljubio u nju, damu iz petrogradskog društva. Onjegin joj plahovito ispoveda ljubav, tražeći da i ona prizna svoju ljubav u koju je siguran. Ona mu govori da je „sreća bila tako moguća, tako bliska“ i da ga još uvek voli. Ali njena sudbina je zapečaćena i zbog toga treba da je odmah ostavi. Onjegin je uporan. Nakon što mu priznaje svoju ljubav, Tatjana se odmah pribra i ponavlja mu da će ostati verna svome mužu. Onjegin, poražen, beži iz njene kuće… Kraj

Radio-Beograd 2, 29. III 2023.

Petar Čajkovski je komponovao 11 opera, a Evgenije Onjegin  je među njegovim remek-delima, rađen, naravno, prema istoimenoj poemi Aleksandra Puškina. Sam kompozitor je, uz malu pomoć pesnika Konstantina Šilovskog,  načinio libreto uglavnom romantizujući originalni tekst – tamo gde je Puškin bio ciničan i realističan, Čajkovski je bio na ivici sentimentalnosti stvarajući romantičarsku operu par ekselans. Označio ju je nepretenciozno kao lirske scene, stavio naglasak na interakcije među glavnim likovima i uneo živopisne prizore u vidu horskih i baletskih scena.

Lirika zaista dominira jer se sva drama odvija upravo u odnosima između Tatjane i Onjegina, te Onjegina i Lenskog. Ove kamerne prizore pune psihološke napetosti prekidaju masovne scene seoskih ili balskih igara pogodne za scenski spektakl.

Autori novosadske predstave su spretno iskoristili sve scenske potencijale dela prikazujući ga u realističnom izrazu, a vizuelno – u stilu odgovarajuće epohe, tj. prvih decenija XIX veka. Gostujući autorski tim je internacionalni, iz Italije i Albanije, te možemo reći da su njihove ideje unele jedan sveži duh na novosadsku scenu.

Lino Privitera je, kao reditelj, ostvario jedno standardno vođenje likova u mizanscenu koji je precizno određen radnjom, a kao koreograf dao je veliku i efektnu plesnu ulogu horskom ansamblu, te živopisnu baletskom. U njegovoj postavci istakao se jedan neočekivani, nadrealni detalj – kad dadilja prekrivena tapiserijom ikone, prolazi pred Tatjanom koja je sada udata aristokratska dama, simbolišući kako sopstvenu prolaznost tako i nestanak Tatjaninog nevinog sveta detinjstva i mladosti.

Scenografkinja Kristina Ruso je inteligentno iskoristila veliku novosadsku scenu menjajući je sa samo nekoliko elemenata kako bi dočarala različite prostore – od eksterijera seoskog imanja, do enterijera s jedne strane intimne devojačke spavaće sobe, a s druge raskošne balske dvorane. U tome joj je odličan saradnik bio autor video-projekcija Florijan Čanga koji je naročito uspelo ilustrovao šumski ambijent, dok je u nekoliko detalja postigao izvanredan utisak – na primer, u sceni Tatjaninog pisma na pozadini je ostvarena vizuelna dinamika igrom ogromnih guščijih pera, dok je sličan efekat postignut igrom ogromnih lustera na kraju balske scene u III činu kad Onjegin shvata sopstvenu tragediju, njegov svet se, dakle, ruši.

Gostujućem internacionalnom timu pripada i dirigent Valter Atanazi koji je angažovano i precizno vodio vokalni ansambl i orkestar SNP-a. Veliki deo njegovog posla ostvarila je zapravo Vesna Kesić-Krsmanović koja je pripremila hor tako dobro da su odgovarajuće scene predstavljale jedan od najboljih elemenata muzičke partiture. Skladan i snažan zvuk Hora, bilo da je to bio ženski, bilo mešoviti ansambl, gromko bi ispunio dvoranu i predstavljao pravi trenutak za uživanje. Rekosmo, dakle, da je opera Čajkovskog lirska drama glavnih likova i u ovoj postavci taj tercet su činili Danijela Jovanović kao Tatjana, Vasa Stajkić kao Onjegin i Stevan Karanac kao Lenski.

Veliki zadatak vokalno kompleksne i dramski snažne uloge imala je Danijela Jovanović, i ona je taj zadatak obavila pouzdano i sa punim angažmanom. Kako je radnja odmicala njena uloga je sve više dobijala na dramatičnosti, jer u I činu i ona i Vasa Stajkić su delovali poput čehovljevskih likova, pasivnih i pomalo izgubljenih u životu.

I Vasa Stajkić je uspešno prikazao svoj lik, u krajnje lirskom, nežnom izrazu gotovo do samog kraja kada se lična drama Onjegina otkriva u svom svôm užasu.

Stevan Karanac kao Lenski je vokalno i glumački bio superioran, pun strasti i autentično doživljenog izraza, izvanrednog, snažnog glasa plemenite boje, sa kulminacijom u čuvenoj ariji Lenskog u II činu.

Među ostalim solistima ovom prilikom bih izdvojila izvanredne vinjete dadilje i kneza Gremina koje su tumačili veterani Marina Pavlović-Barać i Branislav Jatić.

A SNP-u bih čestitala njegov dan i repertoarski izbor remek-dela Čajkovskog koje će, sigurna sam, u daljim izvođenjima samo dobiti na samouverenosti i sigurnosti izvođača.

Gorica Pilipović