Aleksandar Petrović

SKUPLJAČI PERJA


Reditelj: Dejan Projkovski
Adaptacija i dramaturg: Sašo Dimoski
Scenograf: Valentin Svetozarev
Kostimografkinja: Ivana Ristić
Kompozitor: Oliver Josifovski
Koreografkinja: Andreja Kulešević
Scenski govor: dr Dejan Sredojević
Asistentkinja kostimografkinje: Minja Davidović

Igraju:
Beli Bora: Marko Savić
Tisa: Bojana Milanović
Lenče: Marta Bereš
Mirta: Milan Kovačević
Ruža, Borina žena: Jovana Balašević
Borina majka: Aleksandra Pleskonjić
Mirtina žena: Gordana Kamenarović
Pajtaš: Peđa Marjanović
Pajtaševa žena: Mia Simonović Aranđelović / Marija Ašanin
Igumanija: Mirjana Gardinovački
Otac Paja: Aleksandar Gajin
Toni: Aljoša Đidić
Šandor: Vukašin Ranđelović
Milicioner: Marko Savković
Đurika: Dimitrije Aranđelović
Stari Slovak: Miroslav Fabri
Stari Rumun: Dušan Jakišić
Žena starog Rumuna: Ivana Pančić Dobrodolac
Stara Rumunka: Katarina Bradonjić
Stranac: Aleksandar Sarapa
Esmeralda: Anđela Pećinar
Pale, mladoženja: Mihajlo Matić / Nikola Tubić
Palova majka: Ivana Krstić
Palov otac: Jovan Živanović
Borina deca: Damjan Mandić, Simon Petković, Iskra Šimon

MUZIČARI (Beli Oli i Skupljači perja Orkestra):
Petar Najdovski – truba; Bogdan Ranković – klarinet i frule; Nikola Vučković – violina; Rajan Bolozan – truba; Larisa Kopić – violina; Miodrag Spasić – harmonika; Nikola Petaković – tambure; Saša Ignjatović – udaraljke; Ilija Micev – truba

Autorske tekstove songova napisao Sašo Dimoski, a muziku Oliver Josifovski.
Radijsku verziju kompozicije Ne ostavljaj sve ove godine izvodi: Alen Ademović.

Inspicijent: Zoltan Bešenji
Suflerka: Anisija Bodanov
Majstor svetla: Mia Mlinarević
Tonmajstor: Boba Vidrić
Slikarski i vajarski radovi: Marko Milović, Mladen Stojanović, Ivan Kiš, Nada Danilovac i Aleksandar Kovačević

Premijera: 8. novembar 2023, scena „Pera Dobrinović“

Dekor i kostimi su izrađeni u radionicama Srpskog narodnog pozorišta.



Skupljači perja Aleksandra Saše Petrovića

Film Skupljači perja odavno živi u šarenim oblicima legende, poput izvezenih ukrasa sa romskih marama, zauzimajući tako različita a ključna mjesta ne samo u sferi naše, već i planetarne kulture. Kao film koji je svojevremeno prikazan u više od stotinu zemalja i imao 200,000 prodatih ulaznica samo u Parizu, prestonici Francuske ali i evropskog filma, i uz to dugo bio najgledaniji film u bivšoj Jugoslaviji, onda se i statistički može dokazati njegov izuzetan značaj. A za one koji za brojeve ne mare, pogotovo u domenu umjetnosti, ostaje nepoznata kako je jedan film koji prikazuje vrlo osjetljivu a surovu psihološku ljubavnu dramu u prostoru naseljenom najsiromašnijom i najobespravljenijom etničkom zajednicom u Evropi, uspio da dodirne tolika srca, misli, i rasplamsa polemike, i tako dugo ostane i bitan i savremen. Pored toga, Skupljači perja su osvojili Gran Pri kanskog festivala i bili nominovani za Oskara, ali su i počasno prikazani na otvaranju Prvog svjetskog kongresa Roma, u Londonu 1971. godine. Film je tako uveo u svjetsku popularnu kulturu zvukove i boje i Romske i balkanske kulture, te 1967. godine, za šta i tada i kasnije nije uvijek bilo razumijevanja kod nas. Stvarajući u kolektivnoj svijesti junaka kakav je Beli Bora, zaslepljen svojom strašću za mladom Tisom koja se i sama grčevito bori za njenu slobodu i pravo izbora, Aleksandar Saša Petrović je proizveo rijetko hrabar film čiji glavni junak Bora kao da nas iz svoje marginalizovane pozicije pita da li smo predaleko otišli sa našom civilizacijom. Evidentna je tako složenost ovog filmskog teksta, sa svim svojim elementima: dijalozima i nezaboravnim replikama, laganom a genijalno ubjedljivom glumom, krupnim planovima i pokretima kamere kao iz dokumentarnih filmova, modernističkom montažom, kontrastu jesenjih pejsaža naspram jarkih romskih kostima, i iznad svega, svojom jedinstvenom muzikom. Izuzetan izazov je latiti se ovog filmskog teksta iznova, ali izazov svakako vrijedan pokušaja, makar bili osuđeni na put Belog Bore. Nema sumnje da će i ovaj poduhvat ponovnog oživljavanja Petrovićevog teksta otvoriti prostor za neku novu muziku koja će nam velikodušno zaraziti duše dertom, probuditi tako nove strastvene emocije i prizvati obrise ljudske slobode obasute nebeskim perjem. Na pozorišnim daskama u Novom Sadu, u Vojvodini gdje su Skupljači perja prije više od pola vijeka većinom i snimljeni, reditelj Dejan Projkovski nas sada vraća na duge drumove romske, u potrazi za perjem koje se nikad ne da sakupiti.
Vlastimir Sudar

Reč reditelja / rediteljsko zapaženje

Više od pola veka kasnije, povratak „Skupljačima perja“ je vraćanje stvarnosti bola i radosti slobode, lepote frenetičnog življenja, autentičnosti života, žudnji i strasti, smrti i erosu. To je vraćanje konstanti koja, bez razlike u promeni konteksta, ostaje ista. Njena suština je otporna na društvene promene i predstavlja upravo otpor ukalupljivanju u konvencije savremenog sveta – toliko da stvori svet dovoljan sam za sebe.

„Sakupljači perja“, je himna slobode do koje se uvek stiže usled zatvora pred sopstvenim očima.
Dejan Projkovski, reditelj