Velimir Lukić

BERTOVE KOČIJE ILI SIBILA

Režija: Ivan Cerović
Adaptacija teksta i dramaturg: Božidar Knežević
Scenograf: Željko Piškorić
Kostimografkinja: Staša Jamušakov
Kompozitor: Aleksandar Bahun
Scenski pokret i koreografija: Milica Cerović

Igraju:

Sibila:
Anđela Pećinar

Bert:
Miodrag Petrović

Sven, filozof i alhemičar:
Nebojša Savić

Žermen, lutka:
Ivana Pančić Dobrodolac

Đorđo:
Aleksandar Sarapa

Kleo:
Marko Savković

Hugo:
Ljubiša Milišić

Hajnrih:
Grigorije Jakišić

Rodrigo:
Milan Novaković

Estera:
Aleksandra Pejić

Klajd:
Jovan Živanović

Odila:
Tijana Milovanov

Rajmond:
Stefan Starčević / Aleksa Jovčić

Inspicijentkinja: Snežana Radovanov
Suflerka: Nataša Barbir
Scenograf-realizator: Mladen Stojanović
Asistent scenografa: Nada Danilovac
Majstor svetla: Mia Mlinarević
Majstor tona: Vladimir Ognjenović

Prva proba: 17. februar 2023, Kamerna scena
Premijera: 21. septembar 2023, scena „Pera Dobrinović“
Predstava traje: 1 sat i 50 minuta



Iz dramaturške beleške

Koristeći elemente bajke o čarobnjaku-alhemičaru i mita o stvaranju sveta Velimir Lukić je u drami Bertove kočije ili Sibila na alegoričan način pokušao da prikaže dramu savremenog čoveka i njegovo mučno iskustvo sa društvom i istorijom tako što je (alegorijski) opisivao svoje doba, epohu i društvo u kojem je živeo (i koje je on sam, u dobroj meri, doživljavao kao diktatorsko).

Iako se Velimir Lukić, na nekim mestim u komadu, približava situacijama karakterističnim za utopijske (odnosno antiutopijske, kakotopijske – rečju, distopijske) priče, njegovi alegorijski događaji ostaju na nivou verbalnih naznaka i asocijacija (možda i zbog moguće represije tadašnjeg režima – ali da ne ulazimo u tu vrstu motiva). Zbog toga je bila neophodna korenita dramaturška promena fokusa, na osnovu koje je i nastala baš ovakva predstava.

Baveći se, s jedne strane, „pojačavanjem” distopijskog rakursa same priče, na kraju smo došli do definisanja sasvim novog pojma, kojim opisujemo naš autorski diskurs (unutar već pomenutog i poznatog distopijskog rakursa) – taj pojam je faktotopija. Faktotopija je zapravo metod koji u alegorijske elemente pokušava ubaciti prepoznatljive modele koje će gledaoci prepoznati kao modele po kojima funkcioniše i njihov život. S druge strane, ova „Sibila” je u dobroj meri i mit o stvaranju sveta (jer je alhemičar Sven prikazan ne samo kao čovek koji pokušava da izgradi savršeno društvo, nego kao demijurg koji prvo stvara svet koji će kasnije uređivati).

Verodostojnost mita se, gotovo po pravilu, ne da utvrditi, jer se mit nalazi u sferi oniričnog, nemogućeg i fantastičnog – ali i svakodnevni život je organski deo svakog mita i baš je to reper prema kome „konzumenti” tog mita mogu da uporede dela i posledice mitskih junaka i donesu sudo njima. Kad u pozorište postavljate jednu alegorijsku priču o stvaranju i uređenju sveta, veoma ste blizu tom „mitološkom terenu”. Vaš mit je, naravno, samo pseudo-mit i postupci kojim ga vi stvarate karakteristični su samo za teatar, ali način na koji će taj pozorišni mit gledaoci konzumenti procenjivati isti je kao kod pravog mita.

Ali, još jednom, to nije pravi mit. Zbog toga je u priču bilo neophodno uvesti elemente kao što su tabu, totem, ritual, ali i neke od poznatih „organizacionih” paradigmi, kao i prepoznatljive tehnike „upravljanja” svetom.

Božidar Knežević