PROJEKAT „EFEKAT“

PONOVNO UJEDINJENJE DVE KOREJE


Autor teksta: Žoel Pomera
Prevod: Vanda Mikšić
Režija: Igor Pavlović
Dramaturgija: Mina Petrić
Scenografija: Saša Senković
Kostimografija: Marina Sremac
Muzika: Irena Popović Dragović
Scenski pokret: Andreja Kulešević
Animacija: Zoran Otrupčak
Asistiranje u kostimografiji: Minja Davidovac


Igraju:
Sanja Mikitišin
Jovana Stipić Radošević
Višnja Obradović
Ivana Pančić Dobrodolac
Aljoša Đidić
Marko Savković
Danilo Milovanović Vukmanović
Milorad Kapor


Vođenje predstave: Snežana Radovanov
Šaptanje: Nataša Barbir
Vođenje zvuka: Saša Milojković
Vođenje svetla: Mia Mlinarević

Predstava traje oko sat i po vremena.

Premijera: 28. novembar 2023, Kamerna scena



Reč reditelja

Ponovno ujedinjenje dve Koreje nije politički komad o teškim odnosima Severne i Južne Koreje koje su u sukobu već više od 70 godina. Pisac ovog komada, Žoel Pomera, upotrebio je odnos dveju Koreja kao metaforu međuljudskih odnosa, koji su komplikovani kao odnos dveju zaraćenih strana. Kroz komad Pomera nam predstavlja različita uverenja o prirodi ljubavi – ljubav kao bolest, kao rat među ljubavnicima, strastvena ljubav, smešna ljubav (jer svaka ljubav je pomalo i smešna), altruistička ljubav… A šta je za nas ljubav zapravo svako može da odgovori u svoje ime.

U 12 fragmentarnih scena koje tretiraju ljubav kao najveći fenomen naših života, 8 glumaca igra po nekoliko uloga. Duhovita, tragična, apsurdna kao i život, predstava govori o onome što nam je svima potrebno… O ljubavi.

Igor Pavlović


Dramaturška beleška

Od šesnaestovekovnog pesnika Samjuela Denijela („Ljubav je bolest puna jada, koju je nemoguće lečiti“) preko Leonarda Koena („Nema leka za ljubav“) do Žoela Pomera i njegovog teksta Ponovno ujedinjenje dve Koreje, postoji potreba pisca da se obračuna sa ljubavlju kao sa pošasti koja diriguje našim životima. Pomera zato bira da o ljubavi govori kroz mržnju, bolest, hladnoću i niskost. On nam slika svet u kom je ljubav zamenjena svim onim što se za ljubav lažno predstavlja – svim sredstvima koje ljudi koriste kako bi stvorili privid da su voljeni i da vole. Oneobičavanje nam je, zato, delovalo kao pravi rediteljsko-dramaturški ključ predstave.

Fragmentarni tekst smo oblikovali tako da se scene nižu jedna preko druge poput palimpsesta, nanoseći uvek potpuno novu boju, a kategorizaciju vrsta ljubavi potražili smo u antičkoj leksikologiji i grčkim tj. latinskim nazivima za ljubav. Međutim, ako je opasno potpuno se predavati sopstvenoj slici ljubavi, možda je još gore pobeći u cinizam. Zato smo se posebno potrudili da u stvaranju predstave ostavimo jednu pukotinu, kroz koju može da se pojavi – nada.

Mina Petrić