Jakov Gotovac

ERO S ONOGA SVIJETA

komična opera u tri čina

Libreto prema motivima narodne priče napisao Milan Begović
Dirigent: Željka Milanović
Reditelj: Egon Savin
Režiju obnovila: Katarina Mateović Tasić
Hor priprema: Vesna Kesić Krsmanović
Scenograf: Miodrag Tabački
Kostimograf: Mirjana Stojanović Maurič, Marina Sremac
Koreograf: Valerij Miklin, (k.g. Rusija)
Scenski pokret: Ferid Karajica
Dizajner svetla: Marko Radanović
Repetitor baleta: Vesna Brkić

ULOGE

Marko, bogati seljak:
Strahinja Đokić

Doma, njegova druga žena:
Marina Pavlović Barać

Đula, Markova kći iz prvog braka:
Maja Andrić

Mića, izdaje se za Eru s onoga svijeta:
Branislav Cvijić

Sima, mlinar:
Vasa Stajkić

Pastirče:
Andriana Petrovski

Momak iz sela:
Jovan Pejić

Solisti baleta:
Soko: Aleksandar Bečvardi
Maska: Zoran Trifunović

Ansambl baleta:
Teodora Šper, Milenica Jović, Stanislava Nikolić, Anastasija Nikčević, Mina Predojević, Ivana Trpčević, Jelena Milošev, Matilde Ferari, Mihail Sergejev, Rafael de Mora Rodriges, Marko Ivan, Džibrail Sančez, Nikola Stamenović

Učestvuju Hor, Orkestar i Balet SNP-a

Statisti: Vladislav Šeguljev, David Vještica, Miroslav Stojiljković, Marko Nestorović

Koncertmajstori: Vladimir Ćuković, Sergej Šapovalov
Korepetitori: Danijela Hodoba Leš, Milena Milovanović, Strahinja Đokić
Dopunski hor pripremio: Jovan Pejić
Inspicijentkinje: Tanja Cvijić, Sanja Milanov
Suflerke: Sanela Mitrović, Aleksandra Majtan
Titl: Ivan Svirčević
Konsultant za folklor: Vladislav Babijanović
Korepetitori baleta: Dejan Brkić, Dimitrije Beljanski
Tonski saradnik: Predrag Petruševski
Majstor svetla: Đorđe Bedov

Premijera: 8. februara 2003, scena „Jovan Đorđević“
Premijerna obnova: 27. marta 2014, scena „Jovan Đorđević“
Premijerna obnova: 24. oktobra 2023, scena „Jovan Đorđević“

Predstava traje oko tri sata s dve pauze.

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema obnovljeni u radionicama SNP-a.

By arrangement with UNIVERSAL EDITION AG, Vienna (U aranžmanu sa UNIVERSAL EDITION AG, Beč)



Prvi čin

Na gumnu bogatog seljaka Marka, devojke komušaju kukuruz i pevaju. Tužna je samo gazda-Markova kći Đula: majka joj je umrla a maćeha za nju ne mari. Đulin glas probudi Miću, momka koga niko ne poznaje, i dok žene teše Đulu, pa ponovo prihvate pesmu, on sklizne sa velikog plasta, na kome je, neprimećen, ležao, – kao da je s neba pao! Sujeverne žene mu i poveruju kada kaže: Ja sam Ero sa onoga svijeta! – pa rasprede priču o onom životu, tamo gore, i isporučuje pozdrave pokojnika. Izlazi Doma, Đulina maćeha, i grdi ih što ne rade, ali je Mića, prevarom, vrati u kuhinju, pa, ostavši nasamo sa Đulom, izjavi devojci da joj ga je njezina pokojna mati odabrala za muža. I dok se oni dogovaraju kako da privole Marka da pristane na njihov brak, naiđe sam gazda i goni Miću, odbivši da primi jednog odrpanca na konak. No, i Doma je čula za mladića sa onoga sveta, pa, kada Marko ode, ispituje Eru o svome pokojnom Matiji; a kada začuje da joj prvi muž prebacuje što se preudala a za dušu mu nikad ništa ne daruje, da je, uz to, i praznog džepa, ona, u griži savesti, uruči Eri punu čarapu dukata, pokojniku da se nađe, i tobožnji Ero veselo odlazi. Samo, kada Marko sazna za dukate, on odmah pokupi momke i da se u poteru za Mićom.


Drugi čin

U mlinu. Sima, mlinar, melje i veselo peva sve dok ne navale žene: svakoj se žuri, i on ne zna kako da im ugodi; a kada se pojavi Doma sa Đulom i traži da joj se samelje preko reda, izbije svađa. Đula pokušava da smiri maćehu, ali se ova okomi na nju, pa besno ode. Devojka se vajka na svoju zlu kob; Sima je teši, i ona odlazi sa ženama. No, evo Miće, bežeći pred poterom. Sima se sklanja, a mladić se prerušava u mlinskog pomoćnika i u najvećoj buci dočekuje poteru: jeste, video je lupeža kako je maločas zamakao u planinu! Ovi ostave konje i nastave gonjenje pešice. Vraća se Đula i on joj, na njeno prebacivanje što je uzeo dukate, kaže da je to samo šala, i nagovori je da pođe sa njim. Oni odu na gazda-Markovom konju. Dolazi Sima, a odmah zatim i Marko sa poterom, pa izgrdi mlinara zato što ih je njegov pomoćnik nasamario. No, dok se Sima brani, naiđe jedno čobanče i ispriča kako je Mića pobegao sa Đulom, na gazdinom konju… Konačno, Sima ostaje opet sam.


Treći čin

Na vašaru; gužva, vika, veselje. Nailaze Marko i Doma: svađaju se pošto joj muž na daje pare da nešto pazari i ona, sva besna, odlazi. Mlinar Sima prilazi Marku i priča mu da se Đula, u stvari, udala za bogatog mladića iz susednog sela, i da sretno žive; Đula čezne za ocem, ali Mića neće da dođe dok ga Marko ne pozove. Ovaj to i učini, a kada se Mića i Đula, svečano obučeni, pojave, narod ih radosno dočeka. I sve se razjašnjava: po majčinom savetu, Mića je, preobučen u siromaška, tražio sebi devojku, jer koja ga takvog zavoli, ta će mu biti dobra žena. I on je, evo, voljan da vrati konja i dukate, ali traži blagoslov. Marko to rado učini, pa počinje opšte veselje, koje se završava velikim kolom.

… Našavši inspiraciju u široko shvaćenoj naivi, hlebinskoj školi, ili vojvođanskom naivnom slikarstvu, folklornom blagu uopšte, odakle je izronio jedinstveni lik iz naroda, čije se dogodovštine i dosetke opisuju u jednom od najvisprenijih libreta slovenske opere, režija Egona Savina postigla je prvenstveno sklad vizuelnih elemenata, s Gotovčevom muzikom. Shvativši kao i pisac libreta Milan Begović važnost uloge efektnih horskih prizora, i Savin u scensko zbivanje aktivno uključuje razigrani, plastično oblikovan, u više planova i grupa raspoređen, pevački veoma dobro pripremljen i dinamički iznijansiran hor (naročito ženski), dajući mu ulogu značajnog faktora u ubrzavanju radnje.
Sadržaj Gotovčeve opere u novosadskoj postavci, iako ne potencira potpuno komične elemente, ali crta određene karaktere i tipove, odvija se u vizuelno očaravajućoj scenografiji Miodraga Tabačkog, koja, saglasno priči iz narodnog života, i muzici izrazito nacionalnog usmerenja, izvrsno dočarava stilizovani seoski ambijent, gumnom, visećim bundevama, svetlom, stogom sena, simbolikom crvenog petla i crvenog konja, mlinom, scenom vašara, obredima i običajima, filigranski izrađenim, čipkasto vezenim zastorima na glavnoj binskoj zavesi i „caknama“ optočenim orkestarskim prostorom, te pravim završnim vatrometom!
U bajkovitu, slikarski opravdanu scenografiju, savršeno su se slili bogati, decentno obojeni i ukrašeni, sa prefinjenim smislom za detalj, i u čitavoj paleti pastelnih boja, prekrasni kostimi Mirjane Stojanović Maurič i Marine Sremac, kreirani s asocijacijama na likovna obeležja nošnje širokog jugoslovenskog, odnosno balkanskog regiona. Naročito su slikovito, u maštovite gunjeve, odeveni likovi iz obrednih igara, s maskama, koji se osim kao povremeni članovi horskog ansambla, upliću, poput lajtmotiva, u pojedine scene i među glavne ličnosti.
… Čuveno završno kolo iz trećeg čina, koje svojim raznolikim ritmovima i bogatstvom orkestarskog tkiva, doprinosi živopisnosti i zanimljivosti finala, svojevrsna apoteoza dobra, radosti, životnog optimizma i pomirenja, u koreografiji Valerija Miklina, dobila je karakter klasične baletske priče, umetka, predstave u predstavi, a ne velike efektne gradacije, željenog velikog ubrzavanja tempa, i jedinstvenog masovnog narodnog igranja, kakve smo očekivali.

Marija Adamov, „Dnevnik“, 14. februar 2003.


U novosadskoj postavci reditelja Egona Savina, čiji je ovo operski prvenac i posebno u odličnoj likovnoj opremi scenografa Miodraga Tabačkog, istaknut je stilizovani folklorni kolorit čije boje podsećaju na oživljena platna naivnih slikara. Postavka vezanost za ritual, obredne maske, igru svetlom, viseće tikve i simbole narodnih predanja (crveni petao i crveni konj) i u stilu napravila pomak ka neoprimitivzmu i arhaici.
Gusto orkestarsko tkanje iznenađujućom snagom ostvario je orkestar, dok je horski ansambl (i ženski i muški) dobro scenski postavljen, likovno sjajno uveden, postigao vokalne vrhunce u završnom delu. Branka Radović, „Politika“, 11. februar 2003.


https://www.youtube.com/watch?v=o1ZddIZ0Za4
https://www.youtube.com/watch?v=xks4nv6HkHY