Aleksandar Popović

MIŠJA GROZNICA

scenska pošalica na šest žica

Režija: Đorđe Nešović
Dramaturgija: Isidora Milosavljević
Scenografija: Nađa Vukorep
Kostimografija: Lara Bunčić
Scenski pokret: Aleksandra Arizanović
Scenski govor: dr Dejan Sredojević
Komponovanje i dizajn zvuka: Filip Gotovac
Dizajn svetla: Mia Mlinarević


Žice:
Sanja Ristić Krajnov
Mia Simonović Aranđelović / Marija Ašanin
Marko Savić
Dimitrije Aranđelović
Vukašin Ranđelović
Aleksandar Sarapa

Vođenje predstave: Snežana Radovanov
Vođenje svetla: Borislav Gaković
Vođenje zvuka: Stefan Stefanovski
Šaptanje: Anisija Bogdanov

Prva proba: 5. decembra 2023.
Premijera: 9. februara 2024, Kamerna scena, 20.30

Dekor i kostimi su izrađeni u radionicama Srpskog narodnog pozorišta.



Reč reditelja

U ovoj predstavi pokušali smo da obradimo temu sklapanja primirja, i celokupne njegove spektakularizacije. Pojam mira (primirja) na našim prostorima je neka vrsta utopije, egzotike, kojoj se svi nadamo i neprestano očekujemo. Likovi u ovoj drami presek su stanja društva u kojem danas živimo, kao i pre 30 godina, kada je napisan komad.

Svaki od njih je predstavnik jedne društvene kategorije koja oblikuje aktuelnu društvenu situaciju. Oni su odgovorni za sprovođenje i krunisanje mirovnog sporazuma, ali oni su, takođe, svesni da mir njima ništa dobro neće doneti. Oni žive od nemira, oni uspevaju da opstanu samo u situacijama koje su vanredne, situacijama u kojima mogu da muljaju, lažu, koje mogu da koriste za lični profit, oni mogu uspeti samo u metežu. Popovićevi komadi su ogledalo balkanskog mentaliteta i društvenog sistema koji, uprkos neprestanoj želji i nadanju o miru, ne može na taj mir da pristane jer za isti nije ni spreman. Popovićevi komadi predstavljaju uzbudljiv poligon za istraživanje smeha, ali onog koji ostavlja gorak ukus. Pisac nam je dao neverovatne likove, koje ćemo voleti i koji će nas zabaviti, ali i, nadam se, naterati na razmišljanje i delanje.

Dramaturška beleška

Rad na tekstu Mišija groznica Aleksandra Popovića bio je inspirativan za istraživanje jezika, žanra, kao i granica između racionalnog i iracionalnog. S druge strane, pozorišni proces bio je i savršeni poligon za preispitivanje lica i naličja stvarnosti, onoga što je izgovoreno a, na kraju, i pitanja šta je mir. Naime, Aleksandar Popović je komad Mišija groznica pisao u vreme raspada Jugoslavije, u doba najvećih sukoba naroda koji su do tada – sada vidimo samo prividno – živeli u miru. Postavljajući svoju priču u realnu situaciju organizovanja ceremonije na kojoj će dve zavađene strane potpisati poslanicu mira, do kraja komada se pretvara u potpuni apsurd beketovskog čekanja mira koji nikako da se dogodi (nikako da dođe). Popovićev apsurd odlaganja nastupanja mira prividno je opravdan mentalitetom, prepoznatljivim stereotipom o ljudima koji ne odgovaraju pozicijama na kojima se nalaze, dakle o prevrtljivim činovnicima, ali i o narodu koji, zarad pukog preživljavanja, mora da bira stranu i tako redovno postaju topovska hrana. Acini likovi su puni života i opterećeni su kontradiktornostima, duhoviti su, a istovremeno i veoma surovi, puni su animalnih, seksualnih čežnji, ali su povremeno, uprkos prikrivanju prljavštine iz koje potiču, i nežni i šarmantni.

Tokom rada na predstavi jedan od najvažnijih zadataka koji smo sebi zadali bio je da postavimo pitanje: da li smo mi, takvi kakvi jesmo (dakle apsurdni), i kakvim nas je pisac opisao, zapravo sposobni da održimo mir. Drugim rečima, da li nam je mir uopšte potreban, ili su svi naši napori, u stvari, tek pokušaj da se u (uvek) nemirnim vremenima po svaku cenu snađemo.