Branimir Šćepanović

ISKUPLJENJE

Režija: Veljko Mićunović
Dramatizacija i dramaturgija: Slobodan Obradović
Scenografija: Zorana Petrov
Kostimografija: Marina Sremac
Izbor muzike: Veljko Mićunović

Igraju:
Boris Isaković
Marko Marković
Marta Bereš
Nenad Pećinar
Jugoslav Krajnov
Marko Savić

Vođenje predstave: Zoltan Bešenji
Šaptanje: Nataša Barbir
Vođenje zvuka: Boba Vidrić
Vođenje svetla: Mia Mlinarević

Prva proba: 2. aprila 2024.
Premijera: 2. oktobra 2024, scena „Pera Dobrinović“, 19.30



Reč reditelja

Prozno tkivo romana Iskupljenje Branimira Šćepanovića višeslojno je i uobličeno modernom tehnikom pripovedanja kojom se osvetljava tragikomična donkihotovska borba s vetrenjačama mraka i licemerstva. Predstava kroz priču o malom čoveku, Grigoriju Zidaru, provlači teško, strastveno i halucinantno razmišljanje; viziju nevinog i progonjenog čoveka koji u okrutnom ogledalu društva čita njegov raspad ali istovremeno i obmanu sopstvenog postojanja. Sve je tu u dvojstvu i dvostrukoj protivurečnosti: zajedljivost i sažaljenje, strah i mržnja, ljubav i izdaja, razobličavanje jednoumlja i lažno herojstvo. Demistifikacijom i razaranjem mitova jednog, odnosno svih sistema, govorimo i o velikoj prevari istorije koju pišu pobednici, o obmani jednog vremena koje se reflektuje i u našoj stvarnosti.

Reč dramaturga

Priča o slučajnoj saobraćajnoj nezgodi koja jednog „kamiondžiju zlatnog srca“ dovodi do varoši u kojoj zatiče vlastiti spomenik, prerasta u zapanjujuću lavinu koja će zauvek promeniti, ne samo njegov, već i živote onih koje je sreo u tom „dupetu od sveta“. Tamo obitavaju ljudi koji su slika duhovnog siromaštva i koji su spremni da svaku boju posive zarad ličnih interesa. S jedne strane, tu su intimna sećanja glavnog junaka koja ga pozivaju na pobunu i bude iz mrtvila. Nasuprot njima, stoje svi oni kojima nije potreban čovek koji je živ – imenom, prezimenom, delima i postojanjem – dočekuje ga masa kojoj je potreban mrtav simbol. Začudna šahovska partija, zadata apsurdom početne dramske situacije, može da počne. U atmosferi koja podseća na Tvin Piks (dakle bez jasne granice između jave i košmara), uz stalno preispitivanje šta se zaista dogodilo, a šta ne, svaki potez može da bude koban. Sukob pojedinca sa sistemom (ali i obrnuto) dominantna je tema dramatizacije. Ta vrsta odmeravanja snaga je i inače nešto što je primetno fasciniralo pisca u svim njegovim delima. Njegova naoko bezazlena i jednostavna pripovedačka višeslojnost postala je integralni deo dramskog predloška kako bi se izoštrila sudbina čoveka čiji se identitet drugima čini kao lična uvreda. Njegovo postojanje druge podseća na njihovu neostvarenost. Njegova inatna snaga ih razjaruje. Njegova moć da se zdravim razumom usprotivi neistini, oštri čula njihove pasje prirode koja ne preza ni od čega. Retrospektivne i poetične sekvence iz romana zadržane su u pripovedačkom tonu (one su odjek sukoba trenutaka iz prošlosti i sadašnjosti), kao i dijalozi koje neretko boji ironičan i opori humor nastao iz očaja. Taj „komentarišući“ glas je tu da bi odzvanjao kao eho, kao svedočenje o jednom zatvorenom svetu koji nije sklon promenama, gde je sve podmetnuto i lažno, gde pojedinac da bi uopšte nastavio da postoji, paradoksalno, mora da se odrekne sopstvenog postojanja. Da se pomiri s time da je istina možda samo iluzija istine, da se ne zna ko su pravi a ko lažni heroji, da se ne zna čija su sećanja proživljeno istinita, a čija su mutna, fabrikovana i nečasna. Ili ne?

Pozorišna kritika: Iskupljenje – nova predstava Srpskog narodnog pozorišta

Misterija, drama. Tim redom bih ja okarakterisao žanr predstave „Iskupljenje” Branimira Šćepanovića, u dramatizaciji Slobodana Obradovića i režiji Veljka Mićunovića. Čovek nije izgubljen samo onda kad luta. A kad je iskupljen?

Grigorije Zidar jedan je od karakterističnih junaka proze Branimira Šćepanovića. Sredovečni muškarac, običan, a ipak po nečemu naočit, često vođen motivima koji se mimoilaze sa sredinom u kojoj se nalazi. Ili tačnije – u kojoj se nađe, jer su oni uglavnom na putu. Setimo se samo gospodina Goluže…

…Može se reći da je Slobodan Obradović dramatizujući ovo delo, ujedno radeći i kao dramaturg, pratio prekobrojne linije koje ovo delo čine teškim za razumevanje. Ako se shvate bukvalno, što je donekle neminovno, jer naš razum, hajno ili nehajno, traži objašnjenje, neće se iz pozorišta izaći zadovoljno. Međutim, ako se oslobodimo imperativa racionalnog, pa i logičkog, stvaraoci predstave na čelu sa rediteljem Veljkom Mićunovićem i glumačkom ekipom koju u glavnoj ulozi predvodi Boris Isaković, ostaviće gledaoca vrlo pozvanog da slobodno bude zbunjen, nadomešćujući to ludičkom snagom, emotivnom dubinom i toplinom jedne ljudske priče koja svu svoju metafizičku nelagodu u jednom ključnom trenutku prenese kao pitanje društvene odgovornosti i u publiku. 

Šta to znači? Znači da su uspeli!  …

Opširnije: Igor Burić, Dnevnik.rs, 3. oktobar 2024.