Đakomo Pučini

ĐANI SKIKI

Komična opera u jednom činu
treći deo trilogije Triptih

Libreto: Đovakino Forcano, po Danteu
(XXX pesma „Ada“, Pakao, Božanstvena komedija)
Dirigent: Željka Milanović
Reditelj i dramaturg: Aleksandar Nikolić
Scenografkinja: Mina Miladinović, k. g.
Kostimografkinja: Senka Ranosavljević
Dizajner svetla: Marko Radanović
Scenski pokret: Boris Ercegović, k. g.

Uloge:

Đani Skiki (dođoš i kriminalac)
Branislav Stankov

Laureta (njegova kći)
Darija Olajoš Čizmić

Cita (Rinučova strina, Buozova snaja, udovica)
Martina Koljenšić*

Rinučo (slikar amater, siroče)
Stevan Karanac

Gerardo (III di Donati, Citin sin)
Dušan Dakić*

Nela (Gerardova žena)
Andriana Petrovski*

Beto (rođak iz Sinje)
Vladimir Zorjan

Simone (Buozov bratanac, odbornik)
Goran Krneta

Marko (Simoneov sin, dendi)
Luka Jozić, k. g.

Česka (Markova supruga, dama)
Jovana Kovačević*

Buozo di Donati (stari lihvar, statist)
David Vještica*

Gerardino (IV di Donati, Citina prvi unuk)
Elena Gavrilović**

Kornelija-Flavija (Citina druga unuka)
Ivana Krčmar**

Druzila-Oktavija (Citina treća unuka)
Iva Petrović**

Amantio di Nikolao (notar)
Igor Ksionžik

Doktor Spineločo
Bojan Zdravić

Pinelino (obućar)
Vojislav Malešev

Gučo (farbar)
Aleksej Darabuc*

* Polaznici Operskog studija „Vojislav Soldatović“; umetnički rukovodilac: Violeta Srećković, prvakinja Opere SNP-a
** Članice Dečjeg operskog studija SNP-a; članice pripremila: Verica Pejić

Učestvuje Orkestar Opere SNP-a

Koncertmajstori: Vladimir Ćuković, Sergej Šapovalov
Asistent dirigenta: Mihajlo Miletić, k. g.
Asistenti reditelja: Katarina Mateović Tasić, Boris Ercegović, k. g.
Korepetitori: Danijela Hodoba Leš, Igor Dražević, Strahinja Đokić
Inspicijentkinje: Tanja Cvijić, Sanja Milanov
Suflerke: Sanela Mitrović, Aleksandra Majtan
Prevod i displej: Ivan Svirčević
Video-projekcije: Bojan Kvrgić
Asistent scenografkinje: Bogdan Mrvoš
Saradnik asistenta scenografkinje: Nada Danilovac
Mikser videa: Biljana Savić
Majstor tona: Vladimir Ognjenović

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni u radionicama SNP-a.
Freske u scenografiji su direktni citati fresaka iz čuvenog kompleksa katedrale u Pizi „Trijumf smrti“ i „Strašni sud“ slikara Frančeska Trainija i Bonamika Bufalmaka. Umetnici i freske su savremenici istorijskih di Donatijevih i Đanija Skikija. Kao citat su korišćeni i detalji slike „Alegorija čovekovog izbora između vrline i greha“ Fransa Fankena, kao i poznogotički „Ples smrti“ iz katedrale u Libeku slikara Berna Notkea.

Predstava traje 55 minuta.

Praizvedba: 14. decembra 1918, Metropoliten, Njujork
Prvo izvođenje u Srbiji: 16. jun 1934, Narodno pozorište u Beogradu
Prvo izvođenje u SNP-u: 13. decembra 1979.
Premijera: 11. decembra 2024, scena „Jovan Đorđević“



Komedija i satira u Pučinijevom remek-delu
Đani Skiki: Komična strana Pučinija

Đani Skiki (1918) završni je segment trilogije jednočinki Il trittico (koju čine još i opere Plašt i Sestra Anđelika) – inovativnog poduhvata u čijem se komponovanju Đakomo Pučini oprobao nakon svojih velikih operskih trijumfa. Suočivši se sa problemom sažimanja dramskog materijala, ali i spajanja tri različita žanra u jednom projektu („dramskog“, „sentimentalnog“ i „komičnog”), uspeo je da dostigne visoko estetsko jedinstvo trilogije, te čvrstu formalnu celovitost i koherenciju tokom jedne operske večeri. Mnogo češće izvođena u odnosu na prve dve, Đani Skiki danas važi za jednu od najživopisnijih i najpopularnijih opera italijanske literature. Premijerno izvedena 14. decembra 1918. u njujorškoj Metropoliten operi, ubrzo se izdvojila kao zaseban dragulj, čija su muzika, duhovita priča i briljantni ansambli osvojili publiku širom sveta.

Đakomo Pučini, poznat po svojim emocionalno snažnim dramama poput Toske, Boema i Madam Baterflaj, ovom operom pokazao je nešto drugačiju stranu svog talenta. Đani Skiki reprezentuje Pučinija kao majstora komedije, autora koji je u stanju da muzikom prenese duhovitost, ironiju i oštru društvenu kritiku. U ovoj jednočinki, Pučini se okrenuo žanru komične opere, ali sa ozbiljnom namerom: da ismeva ljudsku pohlepu, licemerje i društvenu korupciju, dok istovremeno pruža publici neodoljivu zabavu.

Radnja opere temelji se na priči iz Danteovog Pakla u kojoj se Đani Skiki spominje kao grešnik osuđen na večne muke zbog lažnog predstavljanja i prevare u vezi s testamentom. Pučinijev libretista, Đovakino Forcano, adaptirao je ovu epizodu u zabavnu i satiričnu priču, smeštenu u 13. veku u Firenci. Priča započinje smrću bogatog škrca Buoza Donatija. Njegovi rođaci, okupljeni u kući pokojnika, šokirani su kada otkriju da je Buozo svoje bogatstvo zaveštao crkvi, njih ostavljajući praznih ruku. U očajničkom pokušaju da povrate nasledstvo, obraćaju se Đaniju Skikiju, lukavom i pragmatičnom Firentincu.

Skiki smišlja plan: predstavlja se kao pokojnik i diktira novi testament, ali, tom prilikom osigurava da najveći deo bogatstva na kraju pripadne njemu. Ovaj zaplet, upotpunjen nizom komičnih situacija, dodatno je obogaćen paralelnom ljubavnom pričom između Skikijeve ćerke Laurete i mladog Rinuča, jednog od članova pohlepne porodice.

Iako opera traje svega sat vremena, svaka scena bogata je detaljima i savršeno izbalansirana. Uvodna scena, u kojoj ožalošćeni rođaci žale za pokojnikom, briljantan je primer Pučinijeve sposobnosti da muzikom prenese ironičan humor i karikiranje društvenih običaja. Posebno se ističe Skikijevo oponašanje glasa pokojnog Buoza prilikom diktiranja novog testamenta, scena koja je istovremeno urnebesna i dramatično napeta. Pučini je pokazao svoje majstorstvo u oblikovanju ansambala i korišćenju muzičkih motiva za povezivanje likova i razvijanje radnje. Koristi orkestar da podrži duhovite dijaloge i prenese suptilne promene u dinamici između likova, dok zadržava prepoznatljivu italijansku melodičnost i liriku. Detaljnijim ispitivanjem strukture dela, može se zaključiti da je Pučini želeo da oživi modele iz opere 18. veka, numeričku koncepciju i smenu arija i rečitativa.

Đani Skiki zaključuje trilogiju, delom zahvaljujući robusnom zapletu, ali i zato što, sa formalne tačke gledišta, ima sve karakteristike simfonijskog finala – završnog segmenta klasičnog trostavačnog sonatnog ciklusa. Iako je u pitanju prvenstveno komična opera, u njenoj srži leži oštra društvena kritika. Opera postavlja pitanja o moralu, pravdi i granicama ljudske pohlepe, dok istovremeno pruža priliku publici da se nasmeje apsurdu celokupne situacije. Skikijev lik, iako moralno upitan, osvaja publiku svojom inteligencijom i dosetljivošću. Za mnoge, u pitanju nije samo priča o pohlepi i prevari, već i podsećanje na ljudsku snalažljivost u suočavanju sa izazovima. Danas je ova opera nezaobilazan deo repertoara najvećih pozorišta, a Lauretina poznata arija „O mio babbino caro“, u kojoj moli oca da blagoslovi njenu ljubav, učinila je ovu operu prepoznatljivom i van granica operske publike.

Ivana Nožica, asistentkinja na Akademiji umetnosti u Novom Sadu,
Katedra za muzikologiju i etnomuzikologiju

Firenca, 1899. godina. U domu umirućeg Buoza di Donatija okuplja se porodica: Cita, sa sinom Gerardom, snajom Nelom i unukama Gerardinom, Druzilom-Oktavijom i Kornelijom-Flavijom; Simone, Buozov rođak, sa sinom Markom i snajom Českom; te Beto, usamljeni rođak s margine porodičnog stabla. Među njima je i siroče Rinučo, slikar, Citin nećak, zaljubljen u Lauretu, kćerku Đanija Skikija.

Kada Buozo umre, porodica traži testament u kom otkriva da je Buozo sve ostavio zadužbini svete pokajnice. Očaj ih je naterao da pozovu onog kog najviše preziru – dođoša Đanija Skikija, domišljatog prevaranta i kriminalca, koji na kćerkinu molbu pristaje da pomogne.

Plan je jednostavan, ali rizičan: prerušiti se u preminulog Buoza, lažirati testament i obezbediti nasledstvo.

Uskoro stiže doktor Spineločo. Skiki, imitirajući Buozov glas, uverava ga da se oseća dobro. Zadovoljan svojim „uspehom“, doktor odlazi. Beležnik dolazi da overi novi testament, a Skiki diktira podelu imovine. Svi dobijaju ponešto, a Skiki ostavlja sebi najvredniji deo – kuću, Madonu i vodenice.

Porodica je zapanjena ali i nemoćna. Uz rizik da prevara bude otkrivena i da svi budu proterani, ne mogu ništa učiniti. Na kraju, Skiki isteruje rođake iz sada svoje kuće i osigurava budućnost Rinuča i Laurete. Sa publikom deli poslednju poruku: da li je njegova prevara grešna, ili je ljubav prema kćerki opravdava?