Koprodukcija: Srpsko narodno pozorište i Savez dramskih umetnika Vojvodine
Đorđe Lebović i Aleksandar Obrenović
NEBESKI ODRED
Režija i kostim: Mia Knežević
Scenografija: Miljena Vučković
Dizajn svetla: Nikola Marinkov
Inspicijent: Snežana Radovanov Kuzmanov
Igraju:
Muselman: Marko Savković
Čovek pod kapom: Danilo Milovanović
Polen: Stefan Juanin
Zeleni: Dimitrije Dinić
Frans: Dejan Karlečik
Serb: Uglješa Spasojević
Greko: Vladimir Maksimović
Rus: Aleksandar Milković
Oberšturmbanfirer: Miloš Vojnović
Raportofirer: Dušan Vukašinović / Aleksandar Sarapa
Ađutant: Stefan Starčević
Streljani: Ivan Ninčić / Vukašin Ranđelović / Mladen Vuković
Dobošar: Darko Karlečik
Premijera: 18. oktobar 2014, Kamerna scena
Predstava traje tri sata.
Pauza je između 2. i 3. čina u trajanju od deset minuta.

Nebeski odred je drama o kupovini života. Kada sedmorica heftlinga stigne u Aušvic, nedaleko od sela Birkenau (Bržezinka), na rad u Zonderkomando, njihova provizorna budućnost ih sukobljava a potom i spaja u zajednički san – san o slobodi. Ova drama se, između ostalog, bavi prelomnim trenutkom u svesti ljudi koji su pod prisilom prinuđeni da budu u službi zla, zarad života kojeg se niko od njih ne može odreći, iako je u pitanju potpuno dehumanizovan život. Postavlja pitanje do kojih granica je čovek spreman da ide u borbi za sopstveni opstanak.
U svojoj knjizi Zašto se niste ubili psihijatar Viktor Frankl, koji je i sam preživeo Aušvic, opisuje doživljaj sebe, u logoru: „Šta je od mene preostalo? Maleni deo ogromne mase ljudskog mesa, mase okružene bodljikavom žicom, saterane u nekoliko zemljenjih baraka, mase od koje dnevno satruli određeni procenat, jer više nema života.“ Ovaj opis, je osećajni temelj likova iz drame, čiji je život ogoljen i doveden do puke fizičke egzistencije. U tako strašnom kontekstu, u kojem ne postoji pravo na identitet i na moral, ljudsko telo postaje relativan pojam. Čak i ovakvi, ljudi se bore do poslednjeg trenutka: Poljak, Nemac, Francuz, Italijan, Srbin, Jevrejin i Grk sanjaju zajednički san. Na ivici ludila, između jave i sna, u magnovenju, oni kuju plan kako će pobeći iz logora i nastaviti da žive svoje živote, od kojih su daleko.
– Specijalna nagrada: glumački ansambl predstave NEBESKI ODRED, na 65. festivalu profesionalnih pozorišta Vojvodine u Kikindi, aprila 2015.
– Nagrada za najboljeg glumca večeri: Dimitrije Dinić za ulogu Zelenog na Međunarodnom festivalu mladog glumca ZAPLET 08 u Banjaluci, oktobra 2016.
KOLIKO TRAJE ŽIVOT BEZ SLOBODE
Beleška o jednoj predstavi
Komad Đorđa Lebovića i Aleksandra Obrenovića Nebeski odred (nastao u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta i Saveza dramskih umetnika Vojvodine) jasno, oštro i sugestivno pokazuje jednu od najmračnijih strana Drugog svetskog rata, ali i čovekove prirode, pri tom revalorizujućisva poznata pitanja koja se tiču života, ljudskosti i slobode.
Život u logoru meri se danima koji sužnja dele od slobode. Ili smrti? Po koju cenu saznanje o bliskoj smrti motiviše čoveka da planira bekstvo, ili da se po svaku cenu bori za makar još jedan dan života? Upravo o takvom teškom logoraškom životu, vremenski ograničenog trajanja na 90 dana, o takvom proživljavanju koje potire sva sećanja na pređašnji život logoraša, uverljivo dramski uobličavaju veoma mladi glumci u predstavi koju je 29. novembra ove godine publika stojeći dugo aplaudirajući oduševljeno pozdravljala, pljeskanjem nagrađujući i ambiciozan rediteljski poduhvat Mie Knežević, te autorskog tima – scenografija Miljena Vučković, kostimi Mia Knežević, dizajn svetla Nikola Marinkov – tesjajni glumačkiansambl: Marko Savković – Muselman, Danilo Milovanović – Čovek pod kapom, Stefan Juanin – Polen, Dimitrije Dinić – Zeleni, Dejan Karlečik – Frans, Uglješa Spasojević – Serb, Vladimir Maksimović – Greko, Aleksandar Milković – Rus, Miloš Vojnović – Oberštrumbanfirer, Ivan Ninčić – Raportfirer, Branislav Jerković – Ađutant, Mladen Vuković – Streljani i Branko Lozo – Dobošar).
Na festivalu „Zaplet08“ izvedena predstava „Nebeski odred“
Iz kraćih monoloških i dijaloških replika naslućujemo čime su se logoraši bavili u životu koji je prethodio deportaciji u Aušvic, a bili su: profesor, vajar, pisar, verski p(r)osvećenik, umetnik svog zanata, obrazovan i pametan čovek. Dakle, bili su predstavnici profesija koje sublimiraju sve ono što ukazuje na humanost i opstanak čovečanstva. No, sve te profesije imaju smisao jedino kada se ostvaruju u slobodi. Bez njelogoraši prestaju da budu ljudi i samo su živa bića vođena primalnim porivimai borbom za opstanak koja briše prošlost a vlastita sećanja pretvara u košmar.
Grupa od osam logoraša, zaduženih da spaljuju svoje sapatnike,ima privilegiju da, za razliku od ostalih zatočenika Aušvica, obitava u toplom. No toplota potiče od peći krematorijuma, koja ih neprestano podseća na posao koji obavljaju, no i na sudbinu koja ih neminovno čeka, jer njihov zadatak je vremenski ograničen, a to im je unapred saopšteno.
U skučenom prostoru u kojem klaustrofobiju pojačava nesnosna vrućina, oni obitavaju na vojničkim sanducimau koje urezuju „recke za svaki dan života“. Crvena svetlost iz pozadine scene aludira na peć koja je danonoćno vrela, a krpe koje simuliraju njihovu odeću skinute su s nesrećnika koji su završili u krematorijumu. Sve ukazuje na pakao njihove pozicije logoraša koji pristaju na sve samo da bi za sebe „kupili“ jedan dan života više. A taj jedan dan, u njihovom slučaju, vredi kao 5.000 tuđih ugašenih života u gasnoj komori.
Drama, dakle, problematizuje temu preobražaja ljudi u životinje koji spaljuju leševe, dok pepeo spaljenih neprestano lebdi u vazduhu, šta više, taj pepeo postaje njihov jedini vazduh, meša se s njihovom hranom… Udišući pepeo i hraneći se njim, oni maštaju o bekstvu iz logora, no plan o begu će pre biti njihov pokušaj pronalaženja alibija za animalnu borbu koju vode, borbu za samo još jedan dan.
Primena smelih i efektnih pozorišnih postupaka (zvuci doboša kojima započinje dramska radnja, izdvajanje logoraša iz redova gledalaca, obnaženost, pucnji, aktivno učestvovanje gledalaca u sprovođenju do Kamerne scene Srpskog narodnog pozorišta, napadi kašlja logoraša i borba za svaki udah, „žmirkanje“ ionako prigušenog svetla koje je izazvano promenom električnog napona kada logoraš, bežeći, nailazi na smrtonosnu električnu ogradu, ili je pak spasonosna kao za Serba koji svesno hrli u smrt, autističnost Muselmana u drugom delu predstave, psihotična ponašanja logoraša, šamaranje, potčinjavanje…) ukazuje na ogoljenost i obesmišljenost ovakvog „života“.
Publika se namah nađe u situaciji da promišlja slobodu kao kompleksni fenomen koji danas olako doživljavamo, ili je jednostavno podrazumevamo kao nešto sasvim prirodno. No, da li je ona uistinu podrazumevajuća?
I. Ilić, 29. novembra 2016, Novi Sad











