Đoakino Rosini

PEPELJUGA

ili Trijumf dobrote
(Gioachino Rossini, La Cenerentola ossia La bontà in trionfo)

komična opera u dva čina, po libretu Jakopa Feretija

Dirigent: Đanluka Marčano (Italija)
Reditelj: Marko Puči Katena (Italija)
Hor pripremila: Vesna Kesić Krsmanović
Scenograf: Vladimir Savić
Kostimograf: Senka Ranosavljević
Scenski pokret: Ista Stepanov
Dizajner svetla: Marko Radanović

Uloge:

Don Ramiro, princ Salerna
Saša Štulić

Dandini, njegov sluga
Vasa Stajkić

Don Manjifiko
Saša Čano, k.g. (Slovenija)

Klorinda
Marija Mitić Vasić, k.g. (Novi Sad)

Tizbe
Verica Pejić

Angelina, poznatija kao Pepeljuga
Jelena Končar

Alidoro, prinčev tutor
Goran Krneta

Statisti (u ulogama): Vladislav Šeguljev, David Vještica, Teodor Vučurović
Deca: Budimir Malešev, Matej Jovanović, Stefan Stojanović, Andrej Vulić, Nikola Stankov, Lazar Divčić, Dimitrije Divčić, Aleksandar Ćuković, Luka Bosanac, Dušan Bukurov

Učestvuju: MUŠKI HOR, ORKESTAR SNP-a

Koncertmajstori: Vladimir Ćuković, Sergej Šapovalov
Asistent reditelja: Katarina Mateović Tasić
Glavni korepetitor: Andrea Solinas (Italija)
Korepetitori: Danijela Hodoba Leš, Milena Milovanović
Inspicijenti: Tanja Cvijić, Jaroslava Benka Vlček
Sufleri: Aleksandra Majtan, Sanela Mitrović
Titl i prevod teksta za titl: Ivan Svirčević
Asistent scenografa: Nadica Danilovac
Video projekcije: Đorđe Vernački, Srđan Milovanović
Snimanje i montaža video materijala: Bojan Kvrgić
Prevod sa italijanskog: Jelena Lagator
Repetitor za decu: Radmila Nestorović

Prvo izvođenje: 25. januara 1817, Rim, Teatro Vale
Premijera: 26. septembra 2018, scena „Jovan Đorđević“
povodom obeležavanja 150 godina od smrti Đoakina Rosinija

Trajanje: dva sata i četrdeset pet minuta i ima jednu pauzu

Dekor, kostimi i ostala scenska oprema izrađeni su u radionicama SNP-a.

Korišćeni inserti iz filma „Maratonci trče počasni krug“, produkcija Centar film d.o.o, Beograd



Prvi čin: U oronulom domu barona Don Manjifika, žive dve neudate kćeri, umišljene lepotice Klorinda i Tizbe, i skromna Angelina, kojoj su očuh i zle polusestre nametnuli ulogu sluškinje i sprovodi njihove hirovite naredbe. Angelina, zvana Pepeljuga, peva svoju omiljenu pesmu o kralju koji je oženio običnu devojku.

Don Ramiro, princ Salerna, traži nevestu, ali ne želi da odabranicu privuče njegovo ime i bogatstvo, nego bi hteo devojku koja će ga voleti, pa makar bio preodeven u slugu. Zato najpre šalje svoga tutora Alidora, prerušenog u prosjaka, da iskuša potencijalne udavače.

Klorinda i Tizbe s prezirom odbijaju prosjaka, ali mu Angelina pruža gostoprimstvo. Prepirku prekida ulazak prinčeve pratnje vešću da Don Ramiro poziva sve devojke na bal, gde će odabrati sebi nevestu. Tada se pojavljuje Ramiro, preodeven u svog slugu, na prvi pogled zaljubljuje se u Angelinu i ona u njega. A kada dođe Dandini, sluga preodeven u princa, Klorinda i Tizbe ne štede načina da mu se umile… I Angelina bi htela da ide na bal, ali se Manjifiko tome odlučno suprotstavlja. Ojađena, ostaje kod kuće, a pred nju iskrsava Alidoro, koji joj, poput dobre vile, obećava da će se ona ipak pojaviti na plesu.

Bal u prinčevoj palati. Dandini, preodeven u princa, prima goste.

Iznenada se pojavi nepoznata dama pod velom i dostojanstvenim držanjem oduševljava prisutne. To je Angelina. Kada skine veo, oduševljenje je još veće, jer iz nje zrači posebna lepota. Njene polusestre i očuh iznenađeni su sličnošću nepoznate dame s jadnom Angelinom koju su ostavili kod kuće, a sama Angelina zbunjena je prisustvom Ramira. I Dandini, koji nastavlja da igra ulogu princa, zaljubljuje se u nju. Čin se završava sjajnim finalom.

Drugi čin: Velika dama koja je očarala zvanice na svečanom plesu zaista je Angelina, koju je pokušao osvojiti i Dandini u svom prinčevskom odelu. Ali ona ostaje verna prinčevom slugi, zapravo preodevenom Don Ramiru. Za to vreme, Manjifiko misli kako će jedna od kćerki osvojiti princa.

Dandini saopštava Manjifiku istinu, da je zapravo žrtva svoje preterane taštine. Razočarani Manjifiko i njegove kćerke vraćaju se kući u lošem raspoloženju i naređuju Pepeljugi, koja se u međuvremenu presvukla, da pripremi večeru. Počinje oluja i dobri tutor Alidoro organizuje da se Ramirova kočija pokvari ispred Manjifikovog doma…

Pepeljuga i Ramiro se odmah prepoznaju, dok ostali komentarišu razvoj događaja. Kada Ramiro zapreti Manjifiku i njegovim kćerkama, nevoljnima da prihvate poraz, Pepeljuga ga moli da im oprosti. Ramiro, kojem je dama pod velom dala narukvicu kao zalog ljubavi, traži drugu narukvicu iz tog para. Kada je nađe na ruci siromašne Angeline, srećan je što je našao devojku koju je zavoleo… Angelina, nesrećna od rođenja, uvidela je koliko joj se život promenio pa poziva sve da joj se pridruže, izjavljujući da su dani sedenja pored ognjišta završeni. Dobrota i poštenje trijumfuju!

Premijera „Pepeljuge” u SNP-u: I Đenka sluša Rosinija

Na isti način kao što je libretista Fereti, po želji kompozitora, siže „Pepeljuge” izmestio iz nestvarne fantastike Peroove bajke, smeštajući ga u realistički milje buržoasko-plemićke Italije devetnaestog veka, tako je i premijera popularne Rosinijeve opere „Pepeljuga” na sceni Srpskog narodnog pozorišta smelom i maštovitom dramaturškom intervencijom reditelja Marka Pučija Katene daleko odmaknuta od tradicionalne operske režije.
Zahvaljujući tome, publika na premijeri „Pepeljuge”, kojom je na novosadskoj sceni obeležena stopedeseta godišnjica od Rosinijeve smrti imala je prilike da vidi neobičnu, nekonvencionalnu, ali pritom vrlo zanimljivu opersku predstavu.
Po zamisli reditelja Katene, slavna Rosinijeva „Pepeljuga” kao ipak donekle netipična opera bufo, na svojoj novosadskoj postavci dobila je novu vizuelnu dimenziju, kroz svojevrsnu posvetu filmu „Maratonci trče počasni krug”, kao idejni kontrapunkt sarkastičnom pesimizmu Šijanovog kultnog filmskog ostvarenja. Predstava tako počinje projekcijom scena iz „Maratonaca” koje, tokom izvođenja uvertire, posmatra poznati lik, kinematograf amater Đenka, koji potom poželi da kamerom snimi opersku priču Rosinijeve „Pepeljuge”, da bi se ona, za razliku od mračne završnice filma, sada završila pobedom dobra. Tako je radnja opere prebačena u 1934. godinu, kada se događaju i zbivanja iz „Maratonaca”, a ovo vremensko određenje i paralela sa vizuelnim ambijentom filma naglašeni su adekvatnim kostimografskim rešenjima i karakterizacijom i odećom operskih aktera, koji potpuno odgovaraju likovima iz filma. Pritom pomenuti Đenka (ili njegov operski dvojnik) nikako ne odustaje od namere da ekranizuje „Pepeljugu”, tako da se on stalno sa kamerom prošiva po sceni, a njegovi snimci zbivanja na sceni odmah se krupno projektuju na velikom platnu, umnožavajući i produbljujući vizuelne planove predstave.
Ovakva, ekstravagantnim modernističnim oneobičavanjem koncipirana i vođena scenska događanja, koja su soliste povremeno stavljala pred složene izvođačke zadatke, bila su uspešno usklađena sa brioznim tokom melodijski bujnog muzičkog tkiva opere, u kojima su se u brzom sledu smenjivali obrti karakteristične komedije zabune. Od početnog pojavljivanja prinčevog izaslanika Alidora koji preobučen u prosjaka iskušava potencijalne kandidatkinje za ženidbu, preko komičnih nastojanja Don Manjifika i njegovih ćerki Klorinde i Tizbe da privuku pažnju tobožnjeg princa, a zapravo sobara Dandinija, do susreta i zaljubljivanja treće, odbačene ćerke Pepeljuge i princa Don Ramira, koji nakon mnogih peripetija dovodi do srećnog ishoda, gledaoci su imali prilike da prate dinamičnu i poletno razvijenu opersku predstavu, u kojoj su pođednako plenile pažnju i čudesna lepota mediteranski raspevane Rosinijeve muzike, kao i upečatljivo donete uloge vodećih aktera predstave.
Mecosopranistkinja Jelena Končar, koja je nastupila u naslovnoj ulozi Pepeljuge, pružila je impresivnu pevačku kreaciju uz nadahnuto izvođenje zahtevnih koloraturnih bravura, ostvarivši i uverljivu glumačku transformaciju od sirote, zanemarene devojke do prinčeve izabranice srca, koja ipak ostaje dobra i plemenita, opraštajući svojim mučiteljima. Vrlo uspešne, scenski i muzički zaokružene uloge ostvarili su i gostujući solisti, Vladimir Andrić, kao dovitljivi i zavodljivi prinčev dvojnik Dandini i Saša Čano kao groteskni, pohlepni i naivni Don Manjifiko, a rolu zaljubljenog Don Ramira, princa Salerna uverljivo i proživljeno je doneo Saša Štulić, bojeći je nežnom liričnošću i toplinom. Velike doprinose celovitosti dramskog i muzičkog doživljaja pružili su i solistkinje Marija Mitić Vasić i Verica Pejić, s neophodnom dozom komičnog preterivanja tumačeći likove Pepeljuginih zlih sestara Klorinde i Tizbe, kao i Goran Krneta u ulozi mudrog prinčevog tutora Alodora. Solisti i horisti ostvarili su plodotvornu saradnju sa solidno pripremljenim orkestrom, pod minucioznim i sugestivnim dirigentskim vođstvom maestra Đanluke Marčana, a kao rezultat njihovih zajedničkih izvođačkih nastojanja ostvarena je uspela, pitka i komunikativna predstava, koja je lepim utiskom označila početak nove operske sezone.
Horski ansambl pripremila je dirigentkinja Vesna Kesić Krsmanović, scenografiju je osmislio Vladimir Savić, kostimograf je Senka Ranosavljević, a treba pomenuti i Istu Stepanov, koja je kreirala scenski pokret i dizajnera svetla Marka Radanovića, koji su dali značajne doprinose uspehu predstave.

B. Hložan, Dnevnik.rs, 29. septembar 2018.